Vjesnikov neboder bio je simbol jedne epohe, jednog vremena, koje je, ma koliko bremenito bilo, dalo istinske bardove hrvatskog novinarstva. U toj zgradi živio je Vjesnik, stvoren je VUS koji je zapanjio i same 'vjesnikovce' svojom čitanošću. Možda je ideja došla iz nedaleke zgrade centralnog komiteta, ali bile su čitane u dotad nevjerojatnoj tiraži u nas. Jednako tako i inkubator za brojne, vrhunske novinare. Novinare, koji su pisali tekstove u kojima si više mogao i morao čitati među redovima, nego u masno otisnutim slovima. Bila su takva vremena i dobro smo utrenirali 'čitanje među redovima'. Pisali su cure i dečki i učili školu novinarstva i života, da bi s vremenom prerasli u velika imena hrvatskog novinarstva. Bilo je to i vrijeme nevjerojatno čitane 'Arene', koja je bila začetak onoga što će kasnije postati i ostati glavno štivo koje donosi klikove. Istina, nije bilo influencera što je danas, uz crnu kroniku, glavni okidač za klikove. Crna kronika, prije Arene, bila je tek na marginama tadašnjih novina, dok Arenom dobiva cijele novine, čija tiraža je danas i u daleko većim zemljama, nezamisliva. Znate ono, 'kako sam vuka zadavio vlastitim rukama' ili 'pijani Štef prebio ženu, pa pao u bunar'.  

U tom neboderu nastaje i 'Plavi vjesnik', novine koje su bile obavezno štivo mojih gimnazijskih dana, no ne samo moje, nego štivo svih generacija srednjoškolaca i studenata tih godina. Nikad neću zaboraviti svoj prvi ulazak u zgradu Vjesnika. S toliko treme i strahopoštovanja popela sam se u redakciju Starta, kod tadašnjeg urednika Seada Saračevića. U redakciji punoj ljudi, svi nešto rade, zezaju se, komentiraju, gledaju 'špigl', ne primjećuju me. A ja, kao da sam ušla u 'Sikstinsku kapelu novinarstva', umrla u Gospodinu. Kao studentica, bila sam polaznik Vjesnikove 'škole novinarstva' koja je učila i stvarala novinare uz vrsne predavače, čije tekstove nas je itekako gustalo čitati. Bilo je to vrijeme kad se radilo i mentoriralo mlade novinare. S razlogom. Nažalost, takav oblik edukacije danas više ne postoji. Tada sam trebala, u sklopu prakse, nešto pisati za njih. Ajme! Za Start koji je gotovo opipljivo i čudesno lijepo mirisao, donoseći dašak toliko željenog zapada. Osamdesetih nastaje i Danas, za koji je tadašnja već olabavljena politika CK-a vjerovala kako nema kapaciteta ugroziti tada vrlo čitani beogradski Nin, novine koje su vrlo kritično pisale o politici i društvenim nepravilnostima. Zeznuli su se. 'Danas' je prepišao Nin i postao relevantno štivo svih onih kojima socijalizam nije bio najviše dostignuće. Samim time jako je nervirao aktualnu politiku, čija je čvrsta ruka ipak popuštala. 

Godine koje su slijedile donijele su EPH i Jutarnji, ni slučajno ga ne treba brkati s današnjim Jutarnjim. Bilo je to vrijeme u kojem nastaje Globus, uz brojna izdanja koja su stvarali nevjerojatni novinari. Vrijeme procvata novinarstva koje je danas u nestajanju. Novinari koji su u to vrijeme prvi, a kako se čini, i zadnji put, imali status, poštovanje i normalne prihode. Nisu bili samo novinari, nego ljudi koji su u svim tim vremenima imali 'muda' i karakter pa ih, jednako kao ni danas, politika nije voljela. Politika, ma s kojim predznakom bila, uvijek je tražila povlađivanje i veličanje. To se nije promijenilo, osim što su oni malobrojni novinari s 'mudima' otišli na margine, zajedno sa svojim istraživačkim novinarstvom i svojim komentarima 's karakterom'. Jer, koga to zanima? Nego, brate mili, piši po 'uputama'! 

U tom smislu Plenki, redovito na presicama daje upute što i kako pisati. Nemoj da mi netko kaže: 'Nisam znao!'. Još nismo došli do toga da netko od političara kaže novinarkama, poput Trumpa: “Šuti, debela gudo!“. Ali, možda ni nismo tako daleko kako se nadamo. Iako europski političari barem javno, za razliku od Trumpa, većinom ipak poštuju dignitet, ako se mora, čak i novinara. No, novi trend demokracije 'širokog spektra', sve je više na dijelu. Posljedice već gotovo dramatično osjećamo. Šteta. Iako u većinskom vlasništvu države, zgrada koju s pravom zovu hramom hrvatskog novinarstva, prepuštena je devastaciji, propadanju, raspadanju i uništenju. Slučajno ili namjerno, sasvim je svejedno. Sve vlasti dosad, bez obzira s kojeg spektra dolazile, pustile su je da umire u mukama. I sada je i simbolično i stvarno umrla. Kako bi rekao prvi hrvatski predsjednik, otišla u ropotarnicu povijesti.   

Za to vrijeme u Gradu imamo malo zbunjujuću situaciju. Mato je bez rukavica 'istresao' sve što misli o jednom županijskom pročelniku. Županija je dala neko neutralno priopćenje, kako se sve radi po Zakonu. Problem između Grada i tog pročelnika  počeo je, kako se čini, i prije slučaja Sunset Beach, kad su trzavice između bivšeg župana i gradonačelnika držane manje, više u tišini, jer je bivši župan bio veliki zaštitnik ovog pročelnika. Sve je kulminiralo slučajem 'vlasništva' obitelji Bonačić. Vlasništva u kojem je više suvlasnika među kojima je i Grad, koje ova obitelj, ali i rečeni pročelnik tretiraju kao isključivo vlasništvo Bonačića. Kako su i gradonačelnik i župan iz iste stranke, u praksi HDZ-a se takva neslaganja  uobičajeno rješavaju bez prisustva javnosti, iza zatvorenih vrata. Je li došlo do problema između dva stranačka druga Peza i Mata, ili se Pezo samo ne bi 'štel mešati', ostaje nejasno. Ali nema ni najmanje dileme kako ostavlja puno prostora za nagađanja. Namjerno ili slučajno. E, to ćemo tek vidjeti. Eto vas.