Moj tata mene jako voli, i ja jako volim moga tatu. Iako me zove Vobevto, iako se ja zovem Roberto. Moj je tata k'o Šešelj. Ne zna reći r, pa mi nije jasno zašto me nazvo s dva r u imenu.

Moj se tata puno igra sa mnom, pogotovo vikendom i blagdanom. Tad on ne radi, iako njegov posao tad radi. Moj tata ima pivnicu u Dubrovniku, on je dubrovački ugostitelj. Moj tata vikendom i blagdanom ne radi, jer ima svoje konobare koji vikendom i blagdanom rade. Tako se moj dobri tata može igrati sa mnom, za razliku od zločestih konobara koji se ne igraju sa svojom djecom, jer rade vikendom i blagdanom. Doduše, nekad moj tata trkne vikendom na posao da vidi je li ga njegovi konobari kradu, a kradu ga, jer vikendom radu.

Ali, ovaj posljednji vikend moj se tata uopće nije igrao sa mnom. Ljut je i hoda gore-dole po kući, k'o profesor Baltazar. Tužno mi je vidjeti moga tatu kako je čas ljut, čas tužan. Pa sam ga pito: „Tata, šta je bilo, šta se strašno desilo?“

-Ništa Vobevto sine, pvoblem je u pedeveu – kratko je rekao moj tata.

Što je moj dobri tata s tim htio reći, to da je problem u pedevu? Što to uopće znači pedev? Ah da, moj tata ne zna reći r, pa vjerojatno misli na pedere. Možda naziva pederom nekog konobara koji ga krade. Ili mog tatu muče neki drugi pederi.

Onda mi je moja dobra mama objasnila da tata nije ljut zbog pedera, nego zbog povećanja PDV-a u ugostiteljstvu. A jest, tako je - jesam zaboravan kao da sam djed, a ne dječak - pa već se u nas doma govorilo o tom PDV-u. Tad je tata bio jako, jako, jako sretan, to tad kad se smanjio taj pedev.

Sjećam se da ga je mama pitala hoće li sada, tojest onda, kada se smanjio PDV u ugostiteljstvu, povećati plaće svojim konobarima koji rade vikendom i blagdanom i(li) smanjiti cijene pića za svoje mušterije, a moj joj je dobri tata reko kroz smijeh da ne bude „nevacionalna i nevealna“, što u prijevodu na jezik sa slovom r znači da, kada se smanjila stopa PDV-a u ugostiteljstvu, moj dobri tata nije smanjio cijene pića svojim mušterijama, niti je povećao plaće svojim zločestim konobarima koji se nikad ne igraju s djecom, jer rade vikendom i blagdanom, ali ga zato kradu, a kada im je moj dobri tata naredio da ga prestanu krasti, onda su mu oni rekli da će ga prestati krasti, kad on prestane krasti državu. A onda je on njima reko da će prestati krasti državu kad država prestane krasti njega.

Bez obzira što je moj tata sad jako ljut i nije mu, kako bi on reko, dobvo, jer ga muči ta priča s pedevima, ja kad porastem, svejedno, želim biti dubrovački ugostitelj i imati svoju pivnicu.

Nije uopće loše imati svoju pivnicu, jer kod nas pivnica ima par vrsta piva i ne moraš se maltretirati s nabavkom vrhunskih vrsta. Sjećam se kad je mene moj dobri tata vodio u Zapadnu Europu, i naravno da smo otišli tamo u pivnicu da moj dobri tata vidi kako izgleda pivnica u razvijenim dijelovima svijeta. Došli mi tamo u tu pivnicu, kad ono, ne možeš vjerovati, ima brat-bratu, više od 200 vrsta piva. Moj dobri tata u svojoj dubrovačkoj pivnici ima samo dvije vrste piva – Ožujsku i Staropramen. Prije je u svojoj pivnici imao samo Karlovačko i Heineken, ali onda su mu došli dundi iz Zagrebačke pivovare, pa su mu rekli da će mu kupiti još jedan suncobran više od konkurencije plus frižider, pa se on prebacio na Ožujsko i Staropramen. Sad oni njegovi zločesti konobari -  koji se nikad ne igraju s djecom, jer rade vikendom i blagdanom i kradu moga tatu – dnevno više tisuća puta moraju svojim mušterijama nabrojati koje pive imaju, jer ovi neprekidno traže neke egzotične pive, poput Zlatnog pana, koje pivnica moga tate jednostavno nema. Mušterije moga dobrog tate i dalje se čude kako se neko ugostiteljsko mjesto može zvati pivnica iako ima samo dvije vrste pive, umjesto dvjesto, ali moj dobri tata onda meni objasni da su „Dubrovčani kveteni koji ionako ne znaju što su njemačke i belgijske pive, pa im je svejedno hoćeš li im dati Tvipel Kavmeliet ili tri deci Ožujske.“

Nadam se da će moj dobri tata, opet biti sretan i veseo kao prije, i da će se igrati sa mnom. Čuo sam od nekih pametnih odraslijeh da uvijek postoji rješenje, pa sigurno postoji i u ovom teškom trenutku, kada PDV dolazi na razine kakve su u svim drugim strukama.

Recimo moj dobri tata može smanjiti konobarima plaće, jer se oni iovako, ionako ne igraju sa svojom djecom, jer rade vikendom i blagdanom, a k tome ga kradu.

S druge strane, moj dobri tata, može povećati cijene pića, jer su, reko bi on, „Dubvovčani i tuvisti kveteni, koji će i dalje nastaviti dolaziti u pivnicu piti jedino i isključivo pivu koju ima u ponudi, iako joj je cijena daleko od vealne za taj otvov“.

Nije mi baš jasno, zašto se moj dobri tata onda brine oko povećanja stope pedera u ugostiteljstvu, ako će mušterije i dalje dolaziti plaćati jednu jedinu moguću pivu u poznatoj dubrovačkoj pivnici po cijeni od dvadeset kuna za tri deca?

Kako god ponekad bilo teško, kad porastem želim biti dubrovački ugostitelj, imati svoju veliku i bogato opremljenu pivnicu s jednom jedinom pivom i suncobranima Ožujske, te konobarima koji se nikad ne igraju sa djecom, jer rade vikendom i blagdanom, kradući svoje vlasnike na isti onaj način na koji vlasnici kradu državu, dok država preko raznih besmislenih poreza krade vlasnike ugostiteljskih objekata i konobare koji tamo rade.

Kakav divan krug pedera, pardon pedevea.

Roberto, V C Osnovne škole Hmelja i kvasca