Danas, na važni narodni meteorološki dan – quattro aprilante, quaranta di durante – u penziju odlazi legenda dubrovačkog novinarstva Vedran Benić. Tužan je to dan za dubrovačko novinarstvo, jer ga napušta jedan od njegovih najboljih sinova.

Po čemu ćemo pamtiti doajena dubrovačkog novinarstva? Po izvještajima iz Domovinskog rata? Po buntu protiv komunističkih vlasti iz osamdesetih godina? Po pričama sa skupova velikih državnika? Po intervjuima s moćnicima?

Ne, Benića po tim 'velikim' pričama nećemo se sjećati.

Najveći teoretičar medija u povijesti Marshall McLuhan za televiziju nije imao riječi hvale – taj medij, za razliku od primjerice knjige, usisava gledatelja preko očiju i ušiju, pa često konzument samo gleda slike i sluša glas ne razumijevajući dublje priču. U knjigu se 'ulazi', dok s televizijom to nije slučaj. Ona je manipulativnija od pisane riječi, i ne budi duboke, nego samo površne osjećaje.

Međutim, Benić je uspijevao na televiziji probuditi te skrivene emocije, koje obično samo pisana riječ može uzrokovati. Ja ću se, primjerice, zauvijek sjećati njegovog priloga s (polu)otoka Sikirice. On je, izvještavajući o tom prirodnom fenomenu, u njega unio toliko ljubavi, da sam ja u trenutku mislio da radi priču o ljubavnici, a ne Sikirici.

Benića ćemo pamtiti upravo po toj pozitivnoj energiji kojom je pristupao reportažama, bilo da radi priču o prirodi, ili – malom čovjeku. Da, došli smo do najvažnije stavke njegova novinarstva.

Mali čovjek. On je istinski heroj priča koje su obilježile karijeru Vedrana Benića. Mali čovjek sa svim svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama s kojima kroči kroz život. Benić je takve likove često pronalazio po dubrovačkim birtijama, daleko od očiju javnosti i visokih javnih funkcija. U njima je uvijek vidio onu istinsku životnu snagu koja čovječanstvo gura prema naprijed. Evo što je on sam jednom prigodom o njima rekao:

-Postoje veliki događaji u povijesti, ali i mali ljudi. Pitao sam se što se događa s njima i kako se zbog velikih događaja mijenjaju sudbine malih ljudi.

Poseban odnos imao je prema dubrovačkim oriđinalima, društvenom sloju koji je oduvijek bio važna karika dubrovačkog života, spašavajući njihove priče od zaborava. Čak i sada, kada odlazi u mirovinu, nastavit će se baviti snimanjem dokumentarca o malim, običnim, ali i posebnim ljudima – svakim na svoj način - koji su obilježili povijest Dubrovnika.

Njegova najveća novinarska ostavština je upravo ta emocija u pričama o malom čovjeku sa svim svojim usponima i padovima. Nažalost, danas u doba brzog internetskog novinarstva, mali čovjek gubi mjesto pred žutilom, i više ne znamo kako živi, kako se bori s neizvjesnom svakodnevnicom, što ga najviše muči, čemu teži…

A svaki je čovjek, doslovno svaki, pravi mali heroj – dovoljno je što se ujutro probudi i što se svaki dan hvata u koštac s poslom, roditeljskim obvezama, bolestima, birokracijom, a dan je kratak i treba sve to stići, a ne pasti umoran, slomljen, depresivan.

Bilo da je riječ o prodavaču, konobaru, kuharu, poštaru, čistačici…, svi su oni istinski heroji na kojima počiva društvo, a Benić je to najbolje znao. Zato će nam nedostajati njegove priče o skrivenim kutcima naše županije i pronalasku ljudi, koji za mainstream medije nisu bitni, ali su itekako važni – pastir, poljoprivrednik, ribar svi su oni samo naizgled mali, a opet veliki ljudi s inspirativnim životima.

Odlaskom Benića u penziju, bojimo se da će takvih priča biti sve manje. Ali opet na današnji dan – posljednji radni dan u karijeri Vedrana Benića - koji će on, ne sumnjam, provesti zaokupljen poslom, nadamo se samo, da će po uzoru na talijansku poslovicu, 4. aprila biti dan kako će durati i mirovina legende dubrovačkog novinarstva.

U velikim zanimljivim pričama o malom čovjeku – junaku koji je rijetko na naslovnim stranama, a tamo dospije jedino ako ljepotu njegova života prepozna vrhunski novinar, kakav je bio Vedran Benić.

Maro Marušić