Na Ratcu im je naletjela Albanka, koja je bila u pretjecanju drugog automobila. Autor ovog teksta je na osobnu žalost bio na mjestu tragedije kao fotoreporter. Golfom je upravljao Stjepan koji je, u direktnom sudaru s automobilom slovačkih tablica, na mjestu smrtno stradao zajedno sa svojom sestrom, maturanticom Medicinske škole u Dubrovniku. Ona bi, da se ova velika tragedija nije dogodila, bila jedna od onih koji spašavaju živote. Od siline udarca, Stjepanov motor iz automobila izletio je iz ležišta i preletio cijeli automobil te pao na magistralu. Toliko o silini udarca!

Od tog 9. travnja, 29-godišnja Albanka je u pritvoru u Dubrovniku. Ona naravno ima svog odvjetnika koji će imati i obranu koju će izložiti kod suđenja. Zasad, ali samo zasad, sve indicije i ono čime raspolaže javnost je protiv Albanke, no upravo tome služi suđenje; da osudi ili oslobodi okrivljenicu. Prosvjedi koji se vode u više mjesta Dubrovačko - neretvanske županije protiv sutkinje Općinskog suda u Dubrovnika možda imaju dobre namjere da se krivac pravovremeno sankcionira, no on je u isto vrijeme kontraproduktivan.

Tako se, naime, utječe i na drugostupanjski sud koji mora odlučivati o žalbi Općinskog državnog odvjetnika, a sutkinju Đivanović nepravedno se izlaže sudu javnosti, za kojeg znamo da je povremeno pristran, podložan hajci 'neka trune', 'neka je prebiju tamo gdje leži' itd. Tromost pravosuđa upravo bi se potvrdila da je sutkinja Đivanović otezala s ovom odlukom. Pravda je zadovoljena tek kada presuda, kakva takva, bude potvrđena na drugostupanjskom sudu i kada ista bude pravomoćna.

Sud javnosti, koliko god mi imali pravo na njega, nikako ne može biti jači od svih odluka pravosuđa pa tako ni ova odluka sutkinje suda u Dubrovniku koja je, uz relativno visoku jamčevinu, pustila Albanku da se brani sa slobode. Pravosuđe mora biti efikasnije, brže, sposobnije.

Da bi ljudi te struke postajali suci trebat će proći puno reformi, puno vremena, a javnost će naravno morati steći puno vjere u pravosuđe. Ako se vodimo premisom, što i sam Zakon govori, da nitko nije kriv dok mu se ne dokaže suprotno, onda je i to stalno određivanje pritvora zapravo samo populistička metoda pravosuđa da je u stanju nekoga zatvoriti, mada ga samo pritvore pod krinkom 'da ne utječe na svjedoke', 'da ne ponovi kazneno djelo' itd. Ukidanje dugotrajnih pritvora bi ubrzalo donošenje presuda pa bi i sama država izbjegla višemilijunske presude u korist onih koji bivaju oslobođeni optužbi unatoč tome što su ležali u pritvoru.

Ponovimo i to da je smrt Katarine i Stjepana Đereka ogromna i nenadoknadiva tragedija, no njih niti jedno rješenje suda ne može vratiti dok bi suđenje i presuda, kakva god ona bila, trebala utjecati na počinitelja i poslati poruku drugim sudionicima u prometu. Utjecaj javnosti momentalno može samo ugroziti poziciju pravosuđa koje je, otkad znamo za sebe, uvijek na klimavim nogama. Sutkinja Đivanović svojom odlukom nije donijela ništa drugo nego jednu od tisuća odluka u svojoj karijeri koju tek viši sud treba potvrditi. Ni ona, ni taj viši sud, jednako kao ni Općinsko državno odvjetništvo ne bi trebali biti pod utjecajem javnosti nego bi se trebali koncentrirati na zakone Republike Hrvatske. Nažalost, niti jedna odluka neće vratiti izgubljene mlade živote, niti jedna odluka neće donijeti pravdu za obitelj Đerek niti satisfakciju. Svaki posao, pa i onaj sutkinje Đivanović, je odgovoran i težak i ne trebamo ga dodatno komplicirati, a posebno ne utjecati na odluke, kako ove sada, tako i na one u budućnosti.