Zagreb je dobio zanimljiv pravno-teološki eksperiment; u samostanu Pohoda Marijina na Trešnjevci, Crkvi bliska udruga otvorila je mali otvor u zidu, nazvan - Prozor života. Unutra je postavljen kušinić s igračkama Isusa i Marije, a na zidu je i slika svete Marije.

Svrha prozora nije uobičajena, nego služi majkama koje ne mogu ili ne žele zadržat dijete, da ga anonimno ostave na sigurnom mjestu. Ideja je bila toliko jednostavna da je morala postati ozbiljan birokratski problem. Već nakon što je zbrinuta prva beba, bivši ministar Piletić je upozorio da ovakav prozor roditeljima omogućuje izbjegavanje kaznene odgovornosti i naredio da se prozor zatvori. Jer država možda ne može riješiti sve društvene probleme, ali može vrlo učinkovito zatvarati prozore. Osim toga, udruga nije registrirana za spašavanje i smještaj djece. Problematiku i moguće posljedice ovakvih nezakonskih praksi neupućenim građanima i rodiljama nije lako objasnit, pa pravnici upozoravaju na klizav teren; danas beba, sutra dijete, prekosutra možda buntovni tinejdžer s gitarom i lošim ocjenama. Tko zna gdje bi takve zbrinjavalo?!                    

S druge strane, postoji i ona nezgodna moralna dilema; bi li čovjek prije skoka u rijeku, kako bi spasio neplivača od utapanja, prethodno bio dužan položit ispit za spasioca?                                          

Dubrovački i splitski ugostitelji nedavno su bili na studijskom putovanju u Italiji. Ne na vino, more ili renesansnu umjetnost, nego na otkrivanje cijena hrane. Posjetili su proizvođače tjestenine i mliječnih proizvoda, a svratili su i na sajam u Bariju. Ukratko, ljudi su otišli vidjet tu mitski bogatu državu, u kojoj te ručak ne ostavlja u dugovima do trećeg koljena. Nakon povratka, umjesto "Kupujmo hrvatsko", očekuje se nešto manje domoljubna parola: "Kupujmo talijansko''. Ionako nam je pola "domaćih" prehrambenih proizvoda vidjelo Hrvatsku samo s kamiona, nakon što su prošli kroz tri posrednika i pet marži. Pa kad je već tako, što ne bi ugostitelji tamo sami kupovali i nešto ušparali? Osobito sad, kad nam je premijer sredio povijesno visoki kreditni rejting na - A. Mamac za velike investitore i daljnju rasprodaju države, tvrde iz oporbe, a što ih podsjeća na Cosa Nostru, Ndranghetu, Camorru, koje su nekoć izvrsno poslovale, pa i danas još doprinose formalnom rejtingu ekonomije južne Italije. Iako su samo kriminalne organizacije. Zato je za očekivat da se mali ugostitelji neće više pravdat visokim inputima, da će proizvođači hrane i dalje kukat kako im se ništa ne isplati sadit osim apartmana, a turisti se žalit na skupoću uz jedinu utjehu da se na odmoru neće udebljat. Ako ništa drugo, ovi zadnji imaju bar kupanje u najčišćem moru na svijetu. Ono je, srećom, još uvijek mukte i čišće je nego kod susjeda Talijana. Osim kad nesmotreni građani pretrpaju zahode mokrim maramicama, pa se zaštopa govnara na Petki.

Suvremeni ratovi imaju jednu zanimljivu karakteristiku: završavaju prije nego što neki od sudionika primijete da su i počeli. Tako je barem objasnio Trump, a nakon što je objavio da je Amerika pobijedila Iran. Rat je, prema toj logici, bio brz, učinkovit i gotovo nevidljiv, barem do trenutka kad je nedugo nakon njegove pobjedničke objave, izgorio američki tanker. Očito u Teheranu nisu dobili obavijest da je predstava već završila. Cijela operacija nosila je spektakularno ime Epski bijes, ali se na terenu pretvorila u nešto što analitičari diskretno zovu Epski zajeb. To je onaj momenat kad vojna strategija zvuči ko promocija velikog holivudskog filmskog hita, a završi kao epizoda političke sapunice. U međuvremenu, neposlušni mediji u Americi pokušavaju objasnit uzrok. Jednima je problem u mentalnom zdravlju režisera Donalda, a drugima u obrambenoj strategiji Izraela, koji atentatima na lidere susjednih država, nehotice cijelom svijetu ubija nadu u bolje sutra. Pa kad cionistički osloboditelji kažu 'akcija', predsjednik samo pritisne gumb. Zato se ponekad čini da su lideri velikih sila dirigenti, a zapravo samo mašu palicom dok orkestar svira već napisanu partituru.

Jedino obični ljudi u regiji gledaju nebo i nadaju se da sljedeća 'epska operacija' neće imati još epskije posljedice.

Nakon godina uvježbavanja discipline "tko koga više ignorira", premijer Plenković je napokon odlučio da bi sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost mogla biti dobra ideja. Čim su iz Srbije stigle poruke koje zvuče ko loš scenarij za balkanski triler, Andrej je osjetio nalet državničke empatije. Odjednom su mu "globalne energetske prilike" i "modernizacija vojske" postale prešnije od jutarnjeg kapućina s koalicijskim žetončićima.

​S druge strane, s Pantovčaka dopiru glasovi da bi Zoran lako mogao reć povijesno - ne.

I realno, čovjek ima poantu. Čega se bojat i što bi nam ijedan okupator u srcu Europe napravio, što HDZ već nije? Zamisli tog naivnog agresora koji pokušava osvojit zemlju s pola milijuna fantomskih birača više nego stanovnika. Dok bi oni tražili koga točno treba pokorit, mi bismo im objasnili da su ti "fantomi" zapravo naša najjača strateška rezerva – glasaju, a ne troše resurse.
​I koji bi to okupator uspio iselit pun hipodrom Hrvata i zamijeniti ih Nepalcima i Filipincima, brže nego što prosječni ministar zaboravi što mu piše u imovinskoj kartici? Naša nacionalna sigurnost je zapravo vrhunska; sustav je toliko siguran da bi se svaki osvajač utopio u moru zviždača koji "slučajno" padaju preko ograda, upucavaju se i vješaju s fatalnim posljedicama.
​I tako, dok se oni dogovore oko sjednice, mi smo sigurni. Jer ni'ko ne može uništiti ovo što smo sami izgradili; konkurencija jednostavno ne može pratit naš tempo.