Mlade obitelji u Dubrovniku muku muče sa stanovima, ako ga nisu dobile u nasljedstvo, jer ga je gotovo nemoguće kupiti s prosječnim primanjima. Nemaju gdje živjeti, jer se stanovi iznajmljuju gostima, pa preko sezone moraju iseliti. Mnogi parovi ne žele imati djecu, jer se ne mogu stambeno zbrinuti. Sve je to jedan veliki, začarani krug gdje je lakše dobiti na lutriji, nego naći kvalitetan podstanarski stan čitavu godinu.

Gradska uprava zna da je to gorući problem i odlučuje ga riješiti. Javno objašnjava da će se POS-ovi stanovi graditi u okolici Dubrovnika, po proplancima koji su u privatnom vlasništvu, jer na užem području grada jednostavno nema prostora za dovoljan broj stanova. Privatni vlasnici, koji imaju zemlju na mjestu gdje Grad Dubrovnik predlaže gradnju POS stanova, s njom ne rade ništa. Mrtvi je to kapital, jer se ništa ne sadi, a bogme ni koze ne pasu.

Gradska uprava u svom obrazloženju jasno kaže da će se ta poljoprivredna zemlja prenamijeniti u građevinsku. Privatni vlasnici su oduševljeni – ne zato jer će zaraditi što prstom nisu mrdnuli, nego jer će pomoći čitavoj zajednici. Naime, iako gradski oci najavljuju prenamjenu zemljišta iz poljoprivrednog u građevinsko, vlasnici će je prodati po simboličnoj cijeni.

-Biblija uči da čovjek ne može biti sretan, ako mu bližnji nije sretan. Napravi drugome ono što bi ti htio da drugi tebi napravi – kaže vlasnik više parcela Mirko, koji će za nekoliko tisuća metara kvadratnih dobiti odštetu s kojom će tek moći kupiti polovno auto.

-Nije u novcima sve – objašnjava Mirko – sretan sam što mogu doprinijeti da su moji bližnji i moja zajednica sretni. Jebo ti život, ako ja imam, a drugi nemaju!

Ne samo da je Mirko prodao zemlju Gradu Dubrovniku po simboličnoj cijeni, nego su to napravili i Slavko, i Petko, i Đuro, i Mato, i Luko, i Ivan... Svi su oni neizmjerno sretni, jer će građani Dubrovnika upravo na zemlji njihovih djedova moći sagraditi ognjište za obitelj gdje će se gajiti topli osjećaji. Nema veze što će se ona pretvoriti u građevinsku zonu, i što oni neće zaraditi milijune.

Grad Dubrovnik, nakon što je otkupio poljoprivredna zemljišta po malim cijenama prenamjenjuje čitave proplanke u građevinsku zonu na kojoj je isključivo dozvoljena gradnja POS stanova. Naravno, u gradskom proračunu nema dovoljno novaca da se čitav projekt sam iznese, pa gradonačelnik i gradsko vijeće raspisuju natječaj u kojoj traže privatnu firmu koja će graditi stanove.

U javnom natječaju stoji da će Grad Dubrovnik sve dozvole riješiti besplatno, da neće naplaćivati komunalnu naknadu i razna druga davanja. Naravno prije toga je izradio studiju isplativosti projekta, te došao do zaključka da će investitor po kvadratu potrošiti toliko i toliko eura. Grad Dubrovnik u natječaju inzistira da privatna firma koja pobijedi, mora stanove prodavati po cijeni malo višoj od toliko i toliko eura koliko košta investicija, kako bi firma mogla uredno isplatiti sve svoje radnike i zaraditi pristojnu svotu  - ne preveliku, nego pristojnu  - s kojom će vlasnik firme, primjerice, moći otputovati na godišnji odmor u grad Grado blizu Udina.

Vlasnik građevinske firme je presretan. Neće se obogatiti preko noći, ali će pomoći mladim obiteljima da riješe gorući problem. Također, neće ni škrtariti na izolaciji i sličnim zahvatima.

-Nije u novcima sve – objašnjava Žarko, vlasnik firme – sretan sam što mogu doprinijeti da su moji bližnji i moja zajednica sretni. Jebo ti život, ako ja imam, a drugi nemaju!

Nakon što je stotine i tisuće POS stanova izgrađeno, javljaju se građani koji bi tamo živjeli i koji udovoljavaju strogo propisanim kriterijima o dodjeli stanova. Zanimljivo, mnogi građani koji udovoljavaju uvjetima za POS stan, a stopostotno znaju da će naslijediti nekretninu od svojih roditelji kada oni, nažalost, preminu, ne javljaju se na natječaj, jer, kako kažu, „ima onih kojima je veća potreba“.

-Nije u novcima sve – objašnjava obitelj Bozze, koja trenutno živi u podstanarskom stanu, ali jednog dana će imati svoj – sretan sam što mogu doprinijeti da su moji bližnji i moja zajednica sretni. Jebo ti život, ako ja imam, a drugi nemaju!

Naposljetku, u POS-ove stanove useljavaju oni kojima je najpotrebnije, prvo osobe s invaliditetom, potom i sve druge skupine koje udovoljavaju kriterijima.

Ovako bi se riješio jedan od najvećih problema Dubrovnika da su ljudi na samo malo višem duhovnom stupnju razvoja. Nažalost, ni mi, ni naša djeca neće dočekati ovaj scenarij, koji možda bude izgledan tek u 24. ili 25. stoljeću kada ljudi dovoljno duhovno avancaju da zaista shvate da je sreća pojedinca vezana uz sreću zajednice i da „ne činiš ono što ne bi volio da drugi čini tebi“.

Danas je gradnja POS-ovih stanova u Dubrovniku, zbog ljudske pohlepe i manjka suosjećanja, jednaka znanstvenoj fantastici. Projekt propada već na prvom skalinu – vlasnici mrtvih parcela nikada neće prodati svoju zemlju za POS-ove stanove, osim ako neće dobiti bogatstvo da dalje u životu ne moraju raditi ništa.

Ako Grad Dubrovnik ili Republika Hrvatska, svejedno, odluči izvlastiti vlasnike kako bi se gradili stanovi, oni će podići tužbe, koje će se po sudovima potezati desetljećima, a svi oni zbog kojih su se stanovi trebali graditi bit će već u grobu.

Da ne govorimo kako je gradnja POS-ovih stanova, na današnjem stupnju ljudskog duhovnog razvoja, upravo sjajna podloga za korupciju i nezakonite radnje, te muvanje uokolo sumnjivih građevinskog firmi koje bi se preko noći željele obogatiti.

Od masovne gradnje POS stanova u Dubrovniku, tako, u bližoj budućnosti neće biti ništa, a razloge zašto je to tako u svega par riječi će vam najbolje objasniti Saša Antić iz TBF-a.

Moraš se napregnit da postigneš primat 
Moraš puno imat da budeš alfa primat 
Moraš više primat nego li davat 
Moraš se uspoređivat i svrstavat 
Oni koji imaju, oni više vride 
Od onih koji nemaju, to je pravilo igre 
Oni koji nemaju, oni ne vride 
Tako to ide, valjda još od Atlantide 

Jebo susjeda, neka mu crkne krava, jer ako on ima onoliko koliko ja imam, kako sam ja onda bolji od njega? Moram imati bolji auto i stan od moga bližnjeg. Nema veze što to neću moći ponijeti u grob sa sobom.

Tako to u Dubrovniku ide, valjda još od Gundulićevog dide…

 Maro Marušić