Netflix plaćam isključivo zbog dokumentaraca. Serije i filmovi su mi skroz bezveze. Pa opet sam prije koji dan odlučio pogledati Čudovište, seriju koja je nastala prema životu Eda Geina, i nanovo se razočarao, ovoga puta čak i više nego obično. Nije ovo prvi put da Geinov život služi kao predložak za veliko platno. Još davno Alfred Hitchcock je snimio Psiho i onu poznatu scenu pod tušem inspiriran biografijom stanovnika Plainfielda netom nakon Drugog svjetskog rata. 

Eda Geina i njegova brata Henryja odgojila je majka Augusta, vjerski fanatik, koja se nikada nije smijala, a djecu je filala biblijskim citatima, paklenim ognjem i vječnim prokletstvom. 

-Sve su žene bludnice i đavolji instrumenti – bila joj je omiljena rečenica, naravno ne mislivši pri tom na sebe, jer je ona sama, jasno, moralna vertikala. Pa bi potom dodala - Ako ikad upadnete u ponor predbračnog seksa, vaša će duša vječno gorjeti u paklu! 

Otac je bio alkoholičar, a mater je i njega zlostavljala govoreći da je slabić. Umro je od srčanog udara, a kasnije je i brat Henry stradao u požaru pod nerazjašnjenim okolnostima. Ed je ostao sam s majkom i još više ju je počeo idealizirati. No, ni to nije dugo trajalo. I ona će ubrzo umrijeti, a Ed će ostati sam. Počinju mu se javljati glasovi i ima halucinacije. Šizofrenija se probudila i maltretira ga. 

Umjesto u zatvor poslan u mentalnu bolnicu 

Glasovi mu govore da na groblju otkopava mrtva tijela. Ed Gein odlazi s lopatom na počivališta i trupla donosi kući. Policija će kasnije u njegovoj kući pronaći „ženske odjevne predmete“ od ljudske kože. Imao je remen sašiven od ljudskih bradavica, te kostim od ljudske kože sa ženskim grudima koji je odijevao kako bi što više nalikovao na svoju majku. Psiholozi su rekli da ju je tako htio uskrsnuti. Lubanje je koristio kao posude za juhu, a kosti kao pribor za jelo. Od ljudskih ostataka izradio je koš za smeće, a u frižideru je držao kolekciju nosova i vulvi. 

Potvrđeno je da je ubio dvije žene – Bernice Worden i Mary Hodan – koje je držao u kući obješene, otkinutih glava u raspadajućem stanju. U njegovo vrijeme nestalo je nekoliko stanovnika Plainfielda, ali policija nikad nije dokazala da je Ed kriv za te nestanke. On sam pak priznao je ubojstvo Bernice i Mary, kao i iskopavanje desetaka mrtvih tijela, ali je negirao ostala ubojstva. Naposljetku je proglašen neubrojivim, te je umjesto odlaska u zatvor, osuđen na doživotni boravak u mentalnoj ustanovi. Umro je u dobi u 70 i kusur godina, te je pokopan odmah do svoje majke. 

Serija nije dokumentaristička. Ne prati doslovno njegov život, mnoge scene su fikcija radi dramaturgije, i tu vidim ogroman problem. Ed Gein je prikazan poput klasičnog serijskog ubojice, ali na entu potenciju. Hladan i proračunat s potpuno bolesnim fetišima poput nekrofilije, iako to nije istina. I sam Gein je na suđenju izjavio da nikad nije imao „seks s truplima, jer previše smrde“. Uglavnom, prikazan je poput naslova serije, kao čudovište, iako ja osobno, proučavajući njegov život, to za njega nikad ne bih rekao, iako je jeo juhe iz lubanja i izrađivao stolice od ljudske kože s bradavicama. 

Ed Gein, po mom mišljenju, nije čudovište, nego plod nesretne kombinacije. Odgoja lude majke i strašne šizofrenije, bolesti u kojoj se ni danas ne zna puno, a tada se nije znalo apsolutno ništa, pa ju se uopće nije moglo liječiti. Šizofrenija je možda i najstrašnija bolest koju je čovječanstvo upoznalo, ljudima s njom život je pakao, a najgore od svega što nije smrtonosna, pa ta muka traje dugo. Nažalost, u Netflixovoj seriji šizofreničari su prikazani ne samo kao ljudi kojih se treba bojati, nego kao potencijalna čudovišta koja su u stanju napraviti najstrašnije moguće grozote usporedive jedino sa zvjerstvima u nacističkim koncentracijskim logorima. 

Ako je netko čudovište u obitelji Gein, onda je to Augusta, a ne Ed. Takvih Augusta, vjerskih radikala, ima u svakom selu, i ne samo u ženskom tijelu. U tišini svojih domova odgajaju djecu koja sutra mrze osobe suprotnog spola, druge nacije, vjeroispovijesti… Normalno da će sutra ta nevina i neiskvarena djeca postati iskvarene odrasle osobe koje će sijati traume gdje god dođu, a pri tom će, kojeg li apsurda, citirati Bibliju. I tako sve u krug. 

Od van Gogha do Syda Barretta 

Imali smo, nažalost, i mi u Dubrovniku ubojstvo majke od strane sina oboljelog od šizofrenije. I mediji i javnost stavljali su tada naglasak na duševnu bolest, kao da se obiteljska ubojstva ne događaju i kod ljudi bez mentalnih teškoća. Takva medijska izvještavanja, kao i ova Netflixova serija, produbljuju stigmu kod oboljelih od šizofrenije, a mi smo kao društvo dužni pomoći im i razumjeti ih, a ne se bojati i osuđivati. To bi nam trebala biti jedna od glavnih društvenih zadaća – skrb za ljude koje progone glasovi i halucinacije. 

Jer i u njima, baš kao i svima drugima, leže ogromni talenti, samo im je teže da se probiju kroz obruč strašne bolesti. Nabrojimo samo mali dio ostavštine poznatih šizofreničara. Slike Vincenta van Gogha, za kojeg se smatra da je bolovao od šizofrenih psihoza, danas vrijede milijune. Matematičar John Nash bolovao je od paranoidne šizofrenije, imao je duge periode zabluda i halucinacija, vjerovao je da ga prate tajne službe. Naučio je da prepoznaje svoje halucinacije, te je „izabrao da ne razgovara s njima“. Dobio je Nobelovu nagradu iz ekonomije 1994. godine što dokazuje kako je moguć oporavak od bolesti. 

Syd Barrett, osnivač Pink Floyda, vjerojatno najveće i najbolje rock skupine u povijesti, također je bolovao od šizofrenije. Kada su mu halucinacije postale toliko učestale, povukao se s muzičke scene i ostatak života proveo slikajući. Ostali članovi Pink Floyda posvetili su mu brojne pjesme, a najpoznatije su „Wish You Were Here“ i „Shine On You Crazy Diamond“. Od šizofrenije su bolovali i Peter Green, osnivač grupe Fleetwood Mac, te Brian Wilson iz Beach Boysa. I Eduard, sin velikog Alberta Einsteina također je imao halucinacije, te je čuo glasove. 

Šizofreniju (ili bipolarne poremećaje) trebamo nastojati razumjeti kako bismo mogli preventivno djelovati. Ti ljudi nisu opasni po društvo, osim u situacijama kada se spoji nekoliko potencijalno problematičnih faktora baš kao u slučaju Eda Geina. Serija se mogla i trebala (ako se već snimala) prikazati iz kuta teško bolesne osobe koja je prepuštena sama sebi, bez socijalnih i ikakvih drugih kontakata, pa vapi za umrlom majkom, iako je to osoba koja je u njoj proizvela traumu. Ali brige autore za autentičnost i društvenu odgovornost, važna je samo gledanost. A ona će se postići krvlju. 

Nažalost, nauštrb svih oboljelih od šizofrenije čija će se stigma samo još više produbiti.