Prošlog tjedna afera Časna sestra p(r)otresla je Hrvatsku. Naime, desničari predvođeni Velimirom Bujancem na društvenim su mrežama izvijestili kako je časna sestra usred bijela dana usred bela Zagreb grada napadnuta nožem od strane migranta koji je pri tom vikao Allahu Akbar. Policija je kasnije demantirala da je časna sestra napadnuta te se na kraju ispostavilo da se samoozlijeđivala, jer ima psihičkih problema. 

Hrvatsko novinarstvo - i ne samo hrvatsko, već i svjetsko – godinama je katastrofalno, a za to su najmanje krivi novinari. Čak bih se usudio reći da nisu krivi ni vlasnici. Mediji se jednostavno nisu snašli u doba interneta i besplatnih portala, pa sve o čemu se izvještava su crna i žuta kronika, jer donose klikove i posljedično novac od Google oglasa. Novinarstvu i novinarima, naime, kronično nedostaje financija. Pa ipak, većina hrvatskih medija u slučaju časna sestra, uključujući i one mainstream, zadržali su etičke principe. Nisu odigrali prvoloptaški gomilajući klikove, nego su čekali i provjeravali činjenice, pa posljedično nisu dodatno naštetili ni časnoj sestri s psihičkim problemima, ali ni migrantima koji svaki dan dolaze raditi u Hrvatsku u sve većem broju. 

Debila ima svuda po svijetu 

No, zakon velikih brojeva uči nas da će se u budućnosti dogoditi neko sranje koje će izvesti pripadnik strane radne snage. Neki Nepalac ili Filipinac će silovati i ubiti Hrvaticu, pa već vidim naslove hrvatskih medija u slučaju Lijepa Naša silovana, uključujući i one mainstream. Nepalac silovao Hrvaticu! To će pisati po svim portalima, vrtjet će se na svim dnevnicima, Hrvati će na društvenim mrežama tražiti protjerivanje radne snage iz Lijepe Naše, a desničari predvođeni Velimirom Bujancem zahtijevat će linč. Usijat će se tipkovnice od mržnje prema drugačijoj boji kože, prema drugačijem jeziku i prema drugačijoj religiji. A ustvari, neće Nepalac silovati Hrvaticu nego – debil. Debil će silovati Hrvaticu. Debil s nepalskom putovnicom, razumijete?  

Debila ima svuda po svijetu, u svim narodima, u svim religijama, u svim bojama kože, sa svim seksualnim sklonostima. Debil može biti i Nepalac, kurac, palac – i Bocvanac, i Barbadošanac, Beližanin, Burundijac i Ekvatorski Gvinejac, ali to ne znači da ako je pojedini pripadnik tog naroda debil, da su i svi ostali debili. Debila ima i među pederima, dovoljno je samo pogledati fotke s gej parada gdje jedan drugog vode na uzicu. Debila ima među crnčugama, među bjelčugama, među žutčugama. Među vjerskim zajednicama. Debila, naposljetku, ima i među Hrvatima. 

Nedavno sam listao Dubrovački list iz 1925. godine. Glavni akteri crne kronike su Hrvati iz Hercegovine koji su, u biti, strana radna snaga. Trbuhom za kruhom došli su raditi u Gruž, neki u luci, neki na željeznici, neki oboje. U slobodno vrijeme dio njih krade po kućama, a dio pokušava silovanje. Za razliku od današnjih medija, ondašnji su novinari žrtvino ime iznosili punim imenom i prezimenom. Pazite sad ovaj događaj iz proljeća 1925. godine:  

-Ivan Ljolje u Gružu je pokušao da siluje maloljetnu Mariju Anić. On je poveo u baraku nudeći joj da će joj naći bolje mjesto za služenje. Ivan Ljolje ima 31 godinu, rodom je iz Žitomislića u Hercegovini, a sada je radnik u Gružu. Bio je već jednom okrivljen zbog silovanja. Kad mu se silovana otrgla, on joj nudio 100 dinara da muči, ali ona se nije osvrtala, već je pobiegla iz barake i prijavila jednome žandarmu – piše u Dubrovačkom listu. 

Sjetite se Ivana Ljolje iz Žitomislića 

Rekoh, sutra će se dogoditi silovanje Hrvatice od strane Nepalca, a kada se ono dogodi sjetite se Ivana Ljolje iz Žitomislića u Hercegovini na privremenom radu u Gružu, Hrvata koji je pokušao silovati maloljetnu Hrvaticu. Čitajući Dubrovački list iz te 1925. godine, lako se dolazi do zaključka kako su stari Dubrovčani toga doba puni mržnje gledali Hrvate-seljačine iz Hercegovine. Nimalo im nije bilo bitno što su iste boje kože i iste vjere - naposljetku i istog naroda – oni su s prijezirom gledali na radnu snagu iz Gruža. No, isto tako listajući Dubrovački list iz te 1925. godine lako se dolazi do zaključka da s druge strane postoje stari Dubrovčani koji su zahvalni radnoj snazi iz Hercegovine, jer da nema njih, ne bi bilo ni ekonomskog rasta. Uglavnom, hrvatska strana radna snaga onda i nepalska radna snaga danas su gotovo identične. Oni dolaze raditi poslove koje nema tko raditi (druga je tema kako smo došli do toga da nema tko raditi). 

I baš kao što je i prije stotinu godina bilo debila među Hrvatima kao što je bio Ivan Ljolje, tako će se i među Nepalcima i Filipincima naći debili koji će raditi sranja. Važno je da ne budemo žutomislići, da se ne ravnamo žuto mislećom kronikom, pa da generaliziramo stvari, da govorimo da su svi Hrvati iz Žitomislića u Hercegovini i svi Nepalci iz Badimalike iz Khaptada jednaki u ponašanju odnosno skloni pljačkanju i silovanju. 

Kada se sutra dogodi prvi ozbiljniji nepalski belaj, bujanci i ostali će vam baciti žito da se nahranite mržnjomislićem, ali, vjerujte mi, bit će vam puno bolje kada se sjetite Ivana Ljolje. Promućkajte glavom, budite zdravomislići, pa ćete shvatiti da je 98 posto stranaca došlo samo zbog žita, a ne da se plašimo njihovih kita. A debila je uvijek određeni postotak, bez obzira jesu li Hrvati ili Nepalci.