Ovo nije tekst o tome treba li koncesionar Revelina Lukša Franković plaćati veći najam Gradu Dubrovniku ili davati veći postotak od prodanih ulaznica, kao ni o tome tko treba plaćati zaštitare, čistačice i ostale troškove – ovo je tekst o Lukši Frankoviću, vrhunskom ugostitelju, vjerojatno najboljem u Dubrovniku.

Sigurno se pitate odakle pravo Dubrovačkom dnevniku Frankovića nazivati najboljim dubrovačkim ugostiteljem? Odgovor je vrlo jednostavan – Frankoviću novac nije na prvom mjestu.

Ono što je on sredio za prvi dan ljeta – 21. lipnja – dubrovački glazbeni znalci će godinama prepričavati. Naime, povijesni je to dan za Dubrovnik – te večeri naš će grad pohoditi najveća rokerska imena koja je Dubrovnik vidio u svojoj povijesti. Članovi slavnih Deep Purplea, Whitesnakea i ljudi koji su svirali s članovima legendarnih  Thin Lizzyja i ostalima...

Kada ta večer završi, Lukša Franković će biti u gubitku, i zato smo ga proglasili najboljim ugostiteljem Dubrovnika. Naime, da ta rokerska imena taj dan ne sviraju, nego neki 'bezvezni' DJ ili netko treći, svejedno bi Franković napunio Revelin turistima, ali ne bi platio silne novce rokerima da dođu svirati u naš grad. Ovako će hrpa stranih novinara doći s legendarnim rokerima, napisat će se silne besplatne reklame o našem gradu, Dubrovnik će se spominjati u kontekstu velikog rokerskog grada, a članovi legendarnih bendova po Instagramu, Facebooku i Twitteru će lijepiti slike Bisera Jadrana. Jednom rječju, Franković će učiniti veliku reklamu našem gradu bez da je to morao.

Ne samo da Revelin dovodi rokere, već i ponajbolja svjetska imena elektronske glazbe poput Fedde le Granda i Fatboy Slima. Prije samo desetak godina – u vrijeme Divinae Follie – bilo je nemoguće zamisliti ta će svjetska imena rokenrol i elektronske glazbe pohoditi naš grad. Tad je vrhunac večeri bio, sjetit ćete se, kad bi svirala Colonia.

Da se razumijemo, Dubrovnik je, kao i svi ostali gradovi na Balkanu, poprilično muzički nazadan, točnije takvi su njegovi konzumenti. I ovdje ljudi najviše vole narodnjake, Jelenu Rozgu, Severinu i ostale Tonico-Tutico produkcije, i Franković -  da mu je do novaca - mogao je dovoditi takve izvođače i puniti džepove. Više bi mu ljudi došlo na Seku Aleksić u Revelin, nego na svjetske rokere i DJ-ejeve zajedno.

Ali čovjek zna svoj posao – nije mu bitna brza zarada, već stvaranje brenda. Nažalost, mnogi turistički radnici to ne znaju. Brend je taj koji donosi novac. Ne odmah, nego za nekoliko godina.

Žalosno da Franković nema logistiku poput najvećih dubrovačkih hotela, a da je on taj koji ponajviše radi na brendu grada što govori činjenica da je Revelin uvršten među najbolje svjetske klubove. Lukšići su, svaka čast, doveli Brayana Ferryja, ali to je premalo.

Prije pet godina, u vrijeme kad nije bilo Revelina, prosječni bi se recepcioner smrznuo na pitanje gosta gdje može izaći u Dubrovniku. Danas ga s ponosom može uputiti u Revelin, kod Lukše Frankovića, koji je u malo godina napravio ogroman posao.

I pri tom izgubio lijepu zaradu. Mogao je samo seljacima dati onu što seljaci vole – seljačku muziku i nepovratno gurnuti Dubrovnik u balkansko brdo.

Ovako Dubrovnik postaje svjetski grad – Lukša Franković je na Revelinu sigurno zaradio, ali brendirao je Dubrovnik svima nama – privatnim iznajmljivačima, taksistima, prodavačima, ugostiteljima – a to je ono što se ne može izračunati.