Često se kroz razgovor zna provući pitanje da se mogu vratiti u prošlost i ponovno birati struku bih li sve ponovio. Ili bih se bavio nečim drugim? Znam i sam katkad o tome razmišljati, pa mi se odmah u mislima pojavi moja gimnazijska profesorica psihologije. Još od tih mladih dana, privlačila me znanost o dubinama ljudske glave, a evo, i tridesetak godina kasnije, imam slično mišljenje. Psihologija mi je ljubav koja se nikad neće ostvariti, iako znam da sam za nju talentiran. Iz prostog razloga što se mogu staviti u tuđe sive stanice. 

Mogao bih sada, zbog tužne činjenice da mi psihologija nikad neće biti struka, upasti u depresiju i zbog toga potražiti psihologa, ali rekoh već, pošto sam talentiran za psihologiju, znam i što bi mi psiholog rekao da me utješi: „Tko zna zašto je dobro što nisi završio psihologiju?“. Često želimo nešto svim srcem, a kada to napokon dobijemo, vidimo da stvari nisu onakve kakve smo zamišljali. Drugim riječima, sreća nas nekako opet izbjegne. Zato treba paziti što želimo, a isto tako biti svjestan da je ponekad dobro ne dobiti ono što hoćemo. Najbolje tome može posvjedočiti bivši talijanski nogometni reprezentativac Christian Panucci koji je 17. srpnja 1996. godine zakasnio na let iz New Yorka za Rim, jer mu se prtljaga zagubila na prethodnom letu iz Atlante. Poslao je zbog loše sreće Nebesa u pizdu lijepe materine – Božo Sušec komentirao je njegovu tragediju riječima „Ljuti se, ljuti, moj Panucci“ -  no nedugo nakon polijetanja TWA Flight 800 eksplodirao je na nebesima Atlantika i u smrt odveo 230 putnika i članova posade.  

Tko zna zašto je ovo dobro? 

Ok, razumijem zašto je ovo ispalo dobro za Panuccija, ali ako u bilo čemu ima nečega dobrog, što bi to bilo dobro za ove poginule? Ne biste vjerovali, ali čak i u njihovom slučaju može se naći nešto dobro. Njihova smrt bila je prilično brza, jest da su osjetili strah i paniku, ali nije to tako dugo trajalo. Od ovih 230 poginulih dio njih bi, da je ostao živ, zasigurno zadnje dana na ovom planetu provodio prikovan za krevet. Nepokretan i ovisan o članovima obitelji. Možda upravo to sutra čeka Panuccija. I on i oni znaju da mu neće biti bolje, leži nesretni pacijent tako mjesecima i godinama, rasturio životnu energiju čitavoj užoj i široj obitelji, ali nikako da ode. „Tko zna zašto je ovo dobro?“ 

Tko zna zašto je dobro što nisam završio psihologiju? E pa ja znam, ne treba mi psiholog objašnjavati. Znam da bih volio tu struku, posebno ove relativno nove pravce poput geštalt psihologije, znam da bih to dobro radio, znam i da je potražnja za psiholozima ogromna i da bi bilo posla, a na kraju krajeva posljedično bi bilo i zarade, kud ćeš bolji život, radiš ono što voliš i još pri tom zarađuješ. E, pa u tome i jest problem. 

Prije nekoliko godina, na donjem dijelu leđa izletio mi je disk kao da ga je Sandra Perković hitnula. Jedva sam mogao hodati koliko sam bio iskrivljen. Otišao sam u jednog privatnog dubrovačkog doktora da me spoji malo na struju i pokaže mi neke vježbe, a on me dočekao najiskrenijim mogućim riječima. 

-Fala ti Bože na još jednom izletjelom disku! Da nema diskus hernije, mi ne bismo imali posla – rekao je kroz zajebanciju, iako smo i ja i on dobro znali da je riječ o brutalnoj istini. 

Taj doktor zarađuje na mojoj nevolji. Isto tako bih i ja da sam završio psihologiju. Otvorio bih privatno i zarađivao na tuđoj muci. Čovjek je u teškoj situaciji - da nije, ne bi zvao mene psihologa da mu pomognem – a ja mu lijepo za uru vremena razgovora naplatim 50 eura. Dok uopće shvatim što ga točno muči, uzmem mu tisuću eura. Tek mu onda krenem pomagati. Govorim mu tehnike i dalje nemam nikakvu odgovornost. Ako mu ne bude bolje, sam je kriv što moje savjete nije uspio provesti u djelo.  

Nemojte me krivo shvatiti. Postoje prekrasni psiholozi, puni empatije koji su mnogima pomogli. I naravno da će naplatiti svoje usluge, svoje znanje. Na kraju krajeva, ne može se ništa raditi besplatno, pogotovo ne kvalitetno. Evo novinarstvo je za vas čitatelje besplatno, pa je samim tim normalno da nije kvalitetno. Da ga plaćate, čitali biste bolje kolumne od ove moje. E pa baš zato ja ovdje mogu trkeljati, jer vi to ne plaćate, a morile bi me etičke dileme da naplaćujem psihološke savjete. Samo sam to htio reći da ja ne bih mogao naplaćivati psihološke usluge, ali nemam nikakve negativne osjećaje prema onima koji to rade. 

Medicina kao biznis 

Često se kroz razgovor zna provući pitanje da se mogu vratiti u prošlost i ponovno birati struku bih li sve ponovio. Ili bih se bavio nečim drugim? Znam i sam katkad o tome mućkati, a o svemu ovome sam zadnji put razmišljao kada sam prije neki dan pročitao muke s manjkom doktora Opće bolnice Dubrovnik. U dubrovačkoj bolnici nedostaje čak 101 liječnik. Ravnatelj Marijo Bekić kaže kako ga najviše brine nedostatak anesteziologa, pedijatara i transfuziologa. 

- Prema određenim specijalizacijama postoji ogroman, a prema drugima nikakav interes. Najtraženije specijalizacije su dermatologija, oftalmologija, plastična kirurgija, radiologija, kardiologija i kirurške grane. Odgovor na pitanje, zašto su baš te grane medicine najprimamljivije, vrlo je jednostavan. S njima je najlakše pokrenuti vlastiti posao i zaposliti se privatno – pojasnio je Bekić. 

Eto, meni je to zaista nevjerojatno. Razmišljati o medicini kao biznisu. Kalkulirati gdje se najviše može zaraditi na ljudskoj nevolji (osim plastične kirurgije, neka se tu zarađuje). Medicina bi trebala biti plemeniti poziv. Zove te jer želiš pomagati drugome, a ne se bogatiti na muci. Ako ti je do love, ajde u turizam. Turizam je luksuz, neka se turisti pljačkaju, nemam nikakvih etičkih problema s tim. Nitko ih ne tjera da putuju i troše 20 eura na hamburger. Ali ako ti izleti disk, pregori siva stanica u mozgu, ili još nešto teže, onda bismo trebali imati pristup javnom zdravstvu kojeg ionako plaćamo na ovaj, onaj ili dopunski način. 

Ja bih, da me se pita, zabranio privatnu medicinu, ali bih još više nagrađivao doktore u javnom zdravstvu. Tko je kvalitetniji i jako se trudi, ima debelu plaću, a tko je loš, eto mu kikiriki. Manjak doktora u Dubrovniku nadoknađivao bih gradnjom stanova. Dobiješ stan na besplatno korištenje, a ako čitav radni vijek provedeš u Općoj bolnici Dubrovnik i budeš dobar na svom poslu, odlaskom u mirovinu postaje tvoje vlasništvo. I za kraj, jasno je koje pitanje slijedi - tko zna zašto je dobro što nema liječnika u Dubrovniku? Dobro je što sami moramo preuzeti odgovornost za naše zdravlje. Vježbanje, zdrava prehrana, ne alkohol, droga i pušenje, tehnike disanja za stres. 

A kad su nam neki trenutci baš jako teški, onda može i gemišt psihologija.