Josip 'Joe' Šimunić je naime mislio da je Hrvatska izgubila pa je htio poručiti da je spreman vratiti se doma. 'Za doma spreman' vikao je Šimunić, a ne 'za dom spremni' što je ipak razlika. Mora da ga i je samog iznenadila reakcija stadiona. –'Šta se svim ovim ljudima isto ide doma?', mislio je pitat nekoga. Ali, kasno. Kad je uvidio da je pogodio u žicu nastavio je zagovarati povratak doma. 'Il me ženi, il tamburu kupi', ide stara pjesma. U ovom trenutku Šimunić je već izvadio tamburu pa je nastavio i lupat u nju. Da je sirot shvatio da je Hrvatska osigurala plasman za Svjetsko prvenstvo vikao bi 'Za Brazil spremni' i nitko takvo ponašanje ne bi osudio.

Drugo objašnjenje, iako manje prihvatljivo, ne bismo trebali olako odbaciti. Prema njemu siroti Joe se toliko uželio doma u Australiji pa je htio na taj način naglasiti ulogu koju je Australija odigrala u pobjedi nad Islandom.

Svejedno, slučaj pronacistički nastrojenog reprezentativca još jednom je pokazao da bi se nogometaši trebali suzdržavati od upotrebe dara govora. Osim ukoliko nemaju nekog dobrog spin doktora ili PR-ovca koji bi mogli sanirati počinjenju štetu uz minimalne posljedice.

U sjeni ustaškog paradiranja nesretnog Šimunića, ostala je izjava Nika Kovača. 'Očito da Bog nosi kockasti dres, a nadam se da će ga i dalje nositi', rekao je mladi izbornik nakon pobjede nad Islandom.

Kovač je tako svoj bogobojaznoj dječici zauvijek razbio percepciju Vrhovnog Božanstva kao starca sijede brade, gromkog glasa i blagih očiju. Zahvaljujući Niku Bog više ne liči na mudrog Gandalfa koji predvodi stado veselih, poslušnih i radišnih hobitića nego na oznojnog' rvarta što 'vata loptu za svoj dom, a novac mu je tek usputna nagrada, ako i to.

Opet, ne zaboravimo da Niko ima i dodatni motiv za takve izjave. Jer, da je Hrvatska izgubila to bi bio kraj njegove karijere izbornika, a vjerojatno i bratove, također. Ali, Bog koji nije obukao kockasti dres za Štimca napravio je to za Nika. Mora da je to bio jeben transfer kojeg je jedino Mamić mogao srediti.

Takvi mu ga mi dođemo. Volimo svojatati Boga kao Srbi Ruđera Boškovića ili k'o Englezi Beatlese i Stonese, što je opravdano jedino u potonjem slučaju . S druge strane, jedina emocija koju Bog ima prema Hrvatima jest sažaljenje, možda suosjećanje. A vjerujemo da se nekoliko puta i slatko nasmije. No, svejedno, nama ne smeta. On je naš, ma što On mislio o tome.

Nitko ne voli Hrvate kao sam Bog. Pa čak ni Hrvati sami sebe. Kada je Ante Starčević prvi put izgovorio 'Bog i Hrvati' htio je naglasiti kako o budućnosti Hrvatske neće odlučivati Austrija već samo Bog, i mi sami s njim u dosluhu. Više od 150 godina poslije ništa se nije promijenilo. Hrvati su robovi kredita stranih poslovnih banaka, dobar dio njih je i austrijskih. Novo istraživanje pokazuje da su Hrvatima najdraži poslodavci stranci. Potežemo ko mazge za strani kapital i trpeći vraćamo dugove. Boga uzimamo u usta tek kada 11 plaćenika ima ostavit srce i dušu na travnjaku, kada se na Božić ubijamo štok-kolom, kada vijorimo zastave, kada udajemo kćeri i u drugim rijetkim situacijama poput ove trenutne, kada ustasmo da bismo spriječili pedere i lezbe da se žene i podižu djecu.

Inače, radimo posve suprotno Njegovom nauku. Krademo svoju braću i sestre i još ih onako usput pravimo budalama. Nitko nije lopov u ovoj državi. To su sve pasionirani zaljubljenici u umjetnine ili ljudi kojima je moć udarila u glavu. Stanje je to koje ima definiciju i u medicinskom riječniku. Nitko nije kriv. Kako kažu momci iz Dubioze, 'krivo je jedino more'.

Neka nas čuva dragi Bog. I neka još koji put obuče kockasti dres. Za ostalo ćemo lako. Za Brazil spremni.

Petar Ipšić

Prije:

EVO KAKO DOKTORI 'OPERIRAJU' Možeš prije crknut nego što ćeš 'pod nož' bez kuverte

DOĐITE I PLUTAJTE S NAMA Dubrovački vodozemci razvijaju vansezonsku turističku ponudu