Prema objavi izraelskih medija, veća grupa njihovih turista u Sarajevu je doživjela neočekivanu lekciju iz - balkanske diplomacije. Naime, Sve njihove putovnice s recepcije su svršile u kanti za smeće. A smeće, primjereno užancama podneblja, promptno je odvezeno na odlagalište. Policija je taj događaj objasnila slučajnošću, iako Balkan rijetko poznaje prave slučajnosti. Unatoč tome, među turistima je zavladala panika; kako će sad bez papira, bez identiteta, potpuno okruženi potencijalnim 'neprijateljima'? Ne puno drugačije od onoga kako se osjećaju i doma. Strah je narastao kad im je sobarica usput rekla da ljeti hotel rado posjećuju turisti iz arapskih zemalja, a dvojbeno duhoviti recepcionar, pokušao je smiriti situaciju zaklinjući se da nema veze s Hamasom. U tom trenutku, turisti su cijeli hotel doživjeli ko malu repliku Bliskog istoka, samo bez barikada, tunela, zidova, vojnih patrola i check-pointa, pa su doživljaj smanjili tek na poglede punu sumnje. Na kraju je konzulat hitno isprintao nove putovnice, a turisti su mogli odahnuti i vratiti se svojim planovima.  

Smijenjeni predsjednik Republike Srpske Dodik mora vratit diplomatski pasoš! Ali, u zemlji gdje se logika odavno tumači entitetski, smijenjeni poglavar ne priznaje sud, nego izvlači iz rukava svoje najdraže oružje – referendum. Pitat će narod priznaju li oni da njega sud - ne priznaje. Ako narod kaže da priznaje, onda presuda ne važi. Ako kaže da ne priznaje, opet ne važi. A onda krajem rujna planira novi, tzv. 'narodni referendum', popularno nazvan seoski dernek, gdje će građani RS-a odlučivati priznaju li visokog predstavnika ili ne. Logično da nakon toga slijedi - referendum za odcjepljenje. Onda odcijepljena država treba referendum s pitanjem: Dodik ili ništa? Demokracija po mjeri čovjeka! 

Nakon već antologijskog Trumpova proglasa da će završiti rat u Ukrajini za 24 sata, stigla je vijest; po prvi put u svoja oba mandata proglasio je rat! Ne Rusiji, ne Kini, ne klimatskim promjenama, nego narko kartelima Latinske Amerike. Jer što bi više prijetilo američkom opstanku od kolumbijskog kokaina i meksičke tequile? Pentagon je već dobio tajni dekret: dronovi, pomorska blokada, raketne intervencije. Sve to protiv ljudi, koji su do jučer bili konkurencija, a danas - prijetnja nacionalnoj sigurnosti.  

Kritičari mu zlobno podmeću da nije riječ o 'ratu protiv kartela', nego o fino zapakiranom planu invazije na Venezuelu. Jer, realno, karteli imaju kokain, ali Venezuela ima ono što Trumpoidni apetit nikad ne može smiriti - naftu. A nafta, za razliku od kokaina, ipak puni rafinerije.                          Dobronamjerni 'ekonomski savjetnici' sad Trumpu sugeriraju da jednostavno uvede 500 posto carine na opijate. Ionako se broj ovisnika neće smanjiti, ali barem bi američki proračun cvjetao. 

Stariji kroničari sjećaju se i Mao Ce Tunga, koji je 1958. objavio rat – vrapcima. Karteli vrabaca i ostalih vrapčarki, naime, bezočno su po poljima krali mukotrpno stečene plodove kineskih seljaka, a Partija to nije mogla tolerirat. Zato je u Kini Mao Ce Tung naredio sveukupnom seljaštvu da dežuraju dan i noć na poljima i voćnjacima i bez prestanka lupaju loncima, tjerajući desetke milijuna ptica s polja. Uspjelo je. Seljaci su  - spasili žito. Negativni učinci rata: invazija insekata i - glad. Trump naravno ima rakete, pa njemu lonci nisu potrebni. Ali logika ostaje ista; borit se protiv 'neprijatelja', koji je možda problem, ali nikako najveći.                         

Razlika je što Mao nije znao što ga čeka nakon vrabaca. A Trump, zna da kokain neće nestat, ali račun za intervenciju hoće, i to na račun poreznih obveznika. A ako kojim slučajem ne uspije, uvijek može objaviti da je 'zamalo' pobijedio kartele, baš kao što je 'zamalo' dobio Nobelovu nagradu za mir. 

Na prošloj sjednici Gradskog vijeća najavljena je zabrana sjedanja na skalinima, ispred sv. Vlaha, Dominikanaca i onima od Jezuita. Poruka gradonačelnika bila je sasvim jasna: kulturna baština nije kantina ni pekara, a pješački koridori nisu mjesta za sjedanje. Osim valjda onih pod koncesijom. 

I fakat, mnoge svjetske destinacije već su posegnule za sličnim mjerama; u Rimu već godinama nema ni sjedanja ni ležanja na Španjolskim stubama, a u Veneciji, ako sjediš na Trg sv. Marka, (osim u kafiću pod koncesijom), šalju ti redara, a ako ležiš - hitnu pomoć.  

Iz opozicije kritika kako Dubrovnik više nije Grad, nego muzej i spavaonica u kojoj je dozvoljeno sve što puni proračun, a zabranjeno sve što je - mukte. Ne smiješ gologuz ulicom hodat, roncat s valižama po Stradunu, previše galamit ili skakat s balkona, a sad više ni sjedat u skalama. Naravno da je svakome draži turist koji sjedi u restoranu i jede ribu od 50 eura, nego onaj koji jede burek iz pekare za tri eura i sjedi u skalama svetog Vlaha. Ali ne možeš zabranit sve. Ako je baština sveta, skalini nisu svetački, niti su turisti samo bankomati na nogama. I samo onaj 'ko je rođen u Gradu može shvatit, da je gradski život- ulični život.