Američki predsjednik Trump opet je bio u centru pažnje jer on je čovjek koji svakim svojim pojavljivanjem unese dozu reality showa i političkog kabarea. To je potvrdio i svojim govorom tijekom kraljevske večere, prilikom državnog posjeta Ujedinjenom Kraljevstvu. Domaćini su ga dočekali ko da dolazi Cezar, a ne čovjek koji već godinama pola svijeta zabavlja besmislenim twitovima. Premijer i kraljevski par smješkali su se ko da slušaju mudrog državnika, a ne nekoga koji svojim gafovima zabavlja svijet. A on se na kraljevskoj državnoj večeri pohvalio kako je prvi predsjednik koji je tako dočekan, ali u nadi da je - posljednji. Dodao je i kako je posjet jedna od najvećih počasti u njegovu životu, izrazivši poštovanje prema Kralju i zemlji. Povijesne knjige će ovo zabilježiti, ali ne kao 'veliku čast' nego kao odličan skeč za Monty Pythona. Britanski mediji su objavili brojne izjave građana Engleske kako je ovo nacionalna sramota! Ko da sami već desetljećima ne marširaju s kolonijalnim kosturima u ormaru.

Kad god se u Slavoniji i Baranji pojavi nova runda afričke svinjske kuge, Ministarstvo poljoprivrede odmah šalje eutanazijske ekspedicije, ko da je riječ o invaziji zombija, a ne o domaćoj prasadi. Slavonci se pitaju kako to da bolest nikad ne napadne uvozne svinje iz Danske, Poljske ili Ukrajine, nego uvijek baš naše. Teoretičari zavjere naravno sumnjaju kako svinjogojci namjerno infetaju prasce, kako bi im država pomlatila stoku, isplatila odštetu, a oni s tim soldima kupuju svinjske polovice i opet na zimu imaju suhoga mesa. S proljeća opet dobiju solde za prašćiće male i onda sve ispočetka.                                                                                       

Za Slavonce, priča o kugi samo potvrđuje njihovu sumornu stvarnost; oni hrane Hrvatsku, a država ih tretira ko višak koji se svako malo može počistit.

U konačnici, afrička svinjska kuga postaje sinonim za domaću poljoprivredu: sve je bolesno osim uvoza, sve je uništeno osim profita, i sve smrdi osim eura. Pa onda, ako je istina da je čovjek ono što jede, onda smo mi svi već odavno suhomesnati proizvod s okusom - prijevare.

I tek što su vijesti iz svinjaca postale jučerašnje, začuo se vapaj iz najvećeg kokošinjca: Kukurikuu – inspekcija dolazi! Najveći proizvođač jaja u zemlji, gospar Lukač, našao se na meti Hrvatskog veterinarskog instituta, jer mu je u kokošjem izmetu pronađena - salmonela. Ne u jajima, ne u kokošima, nego baš u – izmetu. Jer jasno, kad kupujemo jaja u dućanu, prvo ih zavrtimo i pomirišemo ljusku, a zatim zatražimo certificiranu analizu pileće stolice. Bilo kako bilo, ojađeni gazda Lukač dobio je nalog da likvidira 163 tisuće kokoši.

I dok jadne koke nesvjesno kljucaju zadnje zrno, on najavljuje pametniji biznis. Odustaje od uzgoja, uvozit će jaja i prodavat ih ko i svi drugi. Ako ih ne možeš pobijedit, pridruži im se.

Peradari širom zemlje dižu obrve: je li itko ikad provjerio kakav je izmet ukrajinskih kokoši čija jaja svakodnevno jedemo? Ili poljskih, ili turskih? Možda su tamošnje koke na dijeti od probiotika, dok naše domaće, prkosne i ponosne, proizvode previše sumnjivog gnoja.

Još pamte sličan scenarij s mljekarima, kojima su farme zatvarane, dok se na policama širio uvozni tetrapak. Svinjogojci su dobili kugom po glavi, taman kad je trebalo popuniti skladišta poljskim kobasicama. Ribari su potopljeni prije nego što su stigli isploviti, jer su tu već čekale smrznute lignje iz Vijetnama i škrpine bez glave. A sad su red dočekali peradari. Na kraju, i pčelari i povrtlari gledaju ovu sapunicu i šapću: mi smo sljedeći. Hrvatska poljoprivreda tako postaje svojevrsni kokošinjac sam po sebi: domaće koke nesilice trpe femicid, dok uvozni pijetlovi pobjednički kukuriču. I dok Švicarci i Austrijanci uživaju u svježim domaćim jajima, mi ćemo, uz parolu ''Kupujmo hrvatsko'', omlet prigat od uvoznih jaja u prahu, zvanih Trumanova jaja.

U bajci o lijepom Gradu od kamena i turista, gdje trubaduri noću pjevaju, a kruzeri danju hrču, u Kraljevstvu kurioznih građana, jednog se dana pročulo da postoji misteriozni - spisak. Tek što bi mediji u naslovu najavili neki spisak, svi bi se prihvatili čitanja, vjerujući da je to - taj spisak.

A kad spisak ispadne tek najava teksta o dobrovoljnim davateljima krvi, ili volonterima, koji se bave nekim humanitarnim poslom, prestali bi čitat. Ali ipak, opsesija je rasla. Jer u ljudskoj prirodi, a posebno u gradu iz bajke, uvijek je čovjeku slađe zaviriti u tuđu postelju nego u vlastitu. Osobito ako je postelja bila namijenjena za (kako bi pjesnik reko), druženja - izvan kurikuluma.                     

A sve to radi kundurarije o elitnom klubu uglednih muških sugrađana, provjerenih kršćana, vjernih muževa i predanih roditelja, koji su pod teretom ugleda, radnog stresa i obaveza, poželjeli, hm, malo razonode. Navodno u muškom društvu.

Građanstvo se odma podijelilo. Jedni su onako, paušalno zaključili kako je taj spisak dokaz da su im junaci grada dvolični moralizatori. Drugi su tvrdili da je sve to urota, a sam vrag zavodi narod da se bavi tuđim guzicama umjesto vlastitim problemima. A vrag, koji se upravo doselio iz Bruxellesa, nije imao ništa protiv. Dapače, sjedeći na gradskim mirima prerušen u turista, trljao je ruke i govorio: još malo i cijeli Grad je moj! Eto, a mogli su lijepo živjet, sretni do kraja života, ko što i priliči pravoj bajci.