Podignuta je optužnica protiv bivšeg ministra poljoprivrede Josipa Dabra. Ali što sad? Čovjek je ipak zastupnik Domovinskog pokreta, a u Saboru vrijedi jednostavno pravilo: ako dižeš ruku za Vladu, pozlatila ti se. Dakle, ako si usput iz auta ispalio par metaka pištoljem, rafalno kalašnjikovom izrešeto neku domovinsku pustopoljinu, podučavajući maloljetnog sina kako se koristi automatska puška, kakav je to kriminal? Ljudi se bave golfom, s djecom beru gljive, šparoge, surfaju, a Dabro, eto, voli oružje. Njegovom advokatu preporučuju obrambenu taktiku; Dabro je zapravo testiro sigurnosne standarde vozila u uvjetima rafalne paljbe.

To je sportska aktivnost, skoro kao paintball, samo s većim kalibrom. Premijer Plenković se neki dan čudio kako nekome na svadbi uopće padne na pamet ispalit signalnu raketu, smatrajući to nedopustivim.

I fakat, puno je opasnije ispaliti signalnu raketu na svadbi, nego rafal u polju. Raketa može pogoditi nevinog svata, a polje – pa što će polju bit? Premda bi se oboje moglo nazvat kulturnom tradicijom, obiteljskim druženjem, ali i političkim pragmatizmom. Jer, dok je Dabro u Saboru, šefova fotelja je sigurna. To što njemu prijeti kazna, to ne znači ništa. Kazna je u Hrvatskoj zapravo povlastica: ako si optužen, a ostaneš u politici, to znači da vrijediš. Srećom po Vladu, i pravosuđe je dovoljno fleksibilno – presude uvijek stignu taman kad istekne mandat. Dabro, magistar, ratnik, roditelj, vjernik i naravno, saborski glasač na daljinski upravljač. Njegova ruka već osam mjeseci donosi više koristi Vladi nego svi ministri zajedno.                                   

A iz oporbe već stiže prijedlog: zašto ne vratit u Sabor i bivšeg ministra zdravstva, onog iz afere 'mikroskop'? Pa nije to bila neka velika stvar. Niti sto tisuća kuna mita, što je to danas? Sitnica, gotovo mikroskopska. Za pokoru, može on mjesecima još obavljat društveno koristan rad; dizat ruku u Saboru, ko i kolega.

Hrvatska pošta krenula je s pilot projektom u kojem građani za 300 eura mjesečno, sami sebi razvrstavaju i dostavljaju poštu u svojim stambenim zgradama. Jer njihovi poštari nekad i po nekoliko sati provedu tražeći loše obilježene ormariće, gurajući u njih kuverte s jednako loše čitljivim adresama, uz to još za mnoge poštare na nepoznatom - hrvatskom jeziku.

U HP-u su zaprimili više od tisuću prijava stanara pa se prijave više ne primaju. Interes je bio velik, jer uz dobrodošao dodatak svojoj penziji, neki vide zgodnu priliku da napakoste svojim manje simpatičnim susjedima. Već se zamišlja scenarij u kojem budući kućni poštar u smeće baca račune i opomene lajave susjede Mare koja ga je osramotila pred svima objavom kako ne čisti iza svoga kučka, a jedanput ga je napala i radi držanja starog frižidera u skalama tri mjeseca. Pa onda ona gospođa s trećeg kata, što se stalno dere na djecu jer skaču po stubištu; evo, neka se sad dere na telekom operatera, kad joj isključe - internet.

Naravno, nisu svi oduševljeni. Jedni viču da je sramota što državna firma plaća ljudima da rade poso koji su oni već platili kroz poreze. Drugi u pilot programu vide sjajnu budućnost i moguće rješenje problema ukupnog manjka radne snage. Očekuju da i komunalne firme muškim penzionerima daju ovlasti i za pisanje parkirnih kazni u svom kvartu. A pomogle bi im i njihove žene, otkrivajući s balkona službenim komunalnim kanočalima mjesta na kojima ne'ko krivo parkira, pa bi muž zvao pauka uz dogovorenu proviziju. Svakome dobro!

Turistički stručnjaci tješe naciju kako se turizam oporavio, jer je deveti mjesec izvuko malo posustalu glavnu sezonu. Nije baš da su u svim posteljama spavali po dvoje, ali su zato blagajne bile - pretrpane. Toliko pretrpane, kaže anegdota, da je jedan ugostitelj solde moro prenosit u - vrećama.

I taman kad su mu inspektori pokucali na vrata da ga nešto pitaju, on je u preši izbacio jednu takvu vreću, ali kroz krivi prozor, pa ravno u glavu pogodio jednoga od njih. Simbolično, reklo bi se. U Hrvatskoj soldi doslovno padaju s neba, samo obično pogode pogrešne ljude.

Uz eto, neke sitne iznimke, ugostitelji su toliko zadovoljni da su odlučili tijekom Dubrovačkog zimskog festivala blagdanski kič podić na višu gastronomsku razinu. Tako će, umjesto Puljiške pjace (vašarskih kućica) po Stradunu, tradicionalni ćevapi, kobasice, burgeri i prikle građanima na raspolaganju bit na istoj lokaciji, ispred njihovih restorana i to uz prilagođene cijene, pa će se i nostalgičari za drvenim barakama nekako utješit.

Onima kojima ni prilagođene cijene nisu dostupne, preostaje nešto manje raskošno blagovanje na skalinima sv. Vlaha, uz dupli karton pod guzicom i blagdanskim sendvičem iz doma. S tihom nadom da će iduće godine i oni bit prilagođeni cijenama. Ako ih Bog do pogodi kakva vreća solada s početka priče.

Bilo kako mu drago, ne može se reć da ugostitelji sa Straduna nemaju empatije prema domaćim gostima. Oni drugi gazde, iz okolnih ulica, rado bi se pridružili, ali su daleko. Neki gradski besposličari kunduruju po Peskariji kako većina njih na kraju sezone vrijedne zaposlenike šalju doma da se odmore, a oni odlete u daleki Tajland na nekakve gastronomske edukacije. Tamo navodno mjesecima detaljno proučavaju noćni život i egzotične začine, koji nemaju baš veze s kuhanjem, ali su dobri za - inspiraciju.