Uhićen je 46. godišnji dječji psihijatar iz KBC-a Osijek, jer se godinama maloljetnim pacijentima obraćao neprimjerenim riječima, s njima konzumo drogu, pio alkohol i pušio, pipajući pri tom maloljetne pacijentice. 

Doktor je, ne samo mlade liječio od ovisnosti, on im je uz teoriju uveo i praksu u jednom paketu. To se u nekim stručnim krugovima zove inovativni pristup terapiji. Jedino su roditelji, potpuno neupućeni u nove terapije mogli bijesno komentirat, da se psihijatri od pacijenata razlikuju samo po kutama. Jer u Hrvatskoj, najopasnija dijagnoza nije poremećaj ličnosti – nego savjesti.

Kina je ponovno dokazala da se demografski problemi najbolje rješavaju birokratski. Nakon trideset godina zakonskog ograničenja rađanja, sada je stigla nova genijalna ideja: porez na kondome i pilule. Jer, ako ona stvar uporno sabotira natalitet, kontracepcija treba bit skuplja. 

Od 1. siječnja, gumica više nije samo zaštita – ona je i luksuz. Država poručuje: ako već ne želite djecu, barem platite kaznu.                       

Mjera je, kažu vlasti, dio šire strategije spašavanja nacije od izumiranja. Nakon što su tijekom desetljeća neimaštine gladnim Kinezima tvrdili, da je jedno dijete sasvim dovoljno, sada im poručuju da ni troje nije dovoljno. Uz batinu ide i mrkva: nude subvencije za umjetnu oplodnju, produženi dopusti, popusti, bodovi, kuponi. Još samo fali kartica lojalnosti, deseto dijete - stan. Neki anonimno na društvenim mrežama tvrde, da se demografija ne rješava fiskalnom politikom i emocionalnom ucjenom. Uz to se boje, da regionalni načelnici, po naredbi s vrha, ne krenu oplođivat žene po selima. K'o nekad turski begovi. Ali odgovor je zapravo jednostavan: kad već ne možeš natjerati ljude da žele djecu, možeš im barem otežat to što ih - nemaju.

A što preostaje državi, ako ovo ne uspije? Logičan sljedeći korak već se nazire: industrijska proizvodnja djece u laboratorijima. Kad roboti već preuzimaju radna mjesta, zašto ne bi preuzeli i rađanje? Uz to bi se elegantno riješila dva problema: natalitet i zapošljavanje viška kadra u državnom sektoru za odgoj državne djece.

Vjerojatno se stručnjaci našega ministarstva za demografiju već pakiraju za studijsko putovanje u Kinu, da vide kako u nekatoličkoj zemlji, u kojoj doktori nemaju priziv savjesti, vlada rješava intimne odluke građana. I spoznaju kakvi su izgledi, da se takva rješenja vrlo brzo pretvore u još veće probleme. Samo ovaj put, uz PDV.

Nakon punih 400 godina Danska pošta odlučila je učinit nezamislivo; prestat dostavljat pisma. Civilizacija se, očito, umorila od kuverti. Ne'ko je zaključio da ljubavna pisma, računi i razglednice ionako završavaju u kontejneru ili u krivom sandučiću, pa su vizionarski povukli crtu poslije četiri stoljeća papira. Usput je nestalo i 1500 radnih mjesta, jer digitalna budućnost, kao i svaka budućnost, prvo briše ljude. 

U nas srećom, takva apokalipsa još nije na vidiku. Za naše prilike, bio bi to kraj romantičnog čekanja poštara, kraj poslovnih faktura koje stižu mjesec dana nakon ovrhe i razglednica koje stižu nakon što se pošiljatelj već vratio s puta. Ljubav bi tad stizala u obliku emojija, a računi kao PDF s istom prijetećom porukom: zadnja opomena – treća.                                  

Kako bismo mi bez poštanskih maraka s likovima naših velikana, od kojih neki nikad nisu poslali ni razglednicu, ali su zato završili na svakoj? Kako bi buduće generacije znale 'ko je bio važan ako mu facu ne zalijepimo na pismo, koje ni'ko neće ni otvoriti? A tek državna služba! Kako bi se kandidat za državnu službu uopće mog'o javiti na natječaj bez preporučene pošiljke, povratnice i velikog pečata? Kako dokazati da ste dokument poslali na vrijeme, ako vam ne udare onaj sveti datum, otisnut tintom koja miriše na birokraciju i strah? Bez dostave bi ostala i ovjerena fotokopija kod javnog bilježnika – ritual skuplji od originala, ali zato pravno neupitan. Digitalni potpis? To je još uvijek sumnjiva hereza, nešto što postoji samo u zemljama koje vjeruju internetu više nego fasciklima. Dok Danska gasi poštu, mi je čuvamo kao kulturnu baštinu. Jer narod bez pisama možda ide naprijed, ali narod bez pečata – nigdje.

Englezi, iako su se traumatično razveli od Europske unije, i dalje marljivo sudjeluju u europskim duhovnim vježbama. Ovih su dana slavodobitno ukinuli uzgoj kokoši u kavezima. Od sad britanska kokoš ima slobodu, dostojanstvo i pogled na horizont. Možda je baš Brexit bio nužan, da bi se kokoši mogle protegnuti. Slobodan uzgoj - slobodna Britanija.                              

Hrvati na to mogu samo s visoka klimnuti glavom. Pa mi smo u pravima životinja odavno avangarda. Kod nas psi ili kučki, kako ih narod od milja zove, slobodno šeću ulicama, često bez nadzora, a ako ih ne'ko i vodi, krupniji primjerci brnjicu smatraju uvredom za osobni integritet. Mačke? One su kod nas ustavna kategorija: slobodne, debele i redovito hranjene na ulici, zahvaljujući umirovljeničkoj solidarnosti i hrpama onih kafenih mačjih čvaraka.              

U predgrađima velikih gradova kokoši i guske šetaju ispred kuća, dok krave i konji ponosnih vlasnika i korisnika državnih potpora, bezbrižno prelaze državne ceste i testiraju reflekse vozača. Sloboda kretanja, temeljna europska vrijednost, primijenjena doslovno.                             

Dok se Europa, u sjeni ratova i globalnih kriza, bavi kokošima, svinjama, čepovima, biciklima i solarnim panelima, Kina preuzima visoku tehnologiju, automobile i obrambenu industriju, a Amerika energente i geopolitičku moć. No nema veze. Kad sve propadne, barem ćemo znati da su nam pečene kokoši živjele sretno i slobodno, dok su bile žive. A to, mora se priznat, nije mala stvar.