Razlog za brigu nacije je spoznaja da su ilegalni migranti prešli s roštiljanja tuđih kućnih ljubimaca na kanibalizam, pa je situacija dobila novu dimenziju. Ministrica domovinske sigurnosti Kristi Noem izjavila je kako se do te spoznaje došlo nakon što je tijekom deportacijskog leta, jedan migrant počeo jesti – sebe. To je vlastima otvorilo oči. Dosad su ih sumnjičili i optuživali da jedu druge, a sad su pokazali kulinarsku samodovoljnost. Vlasti će vjerojatno za tu vrstu putnika razmotrit zabranu unošenja pantarula i noževa na letove, pa i zuba, ako to bude moguće. A do tada, ministrica Noem, zabrinuta zbog poremećenih ljudoždera koji vjerojatno hodaju ulicama Amerike, nastojat će ih pohvatat i uselit u novi Jurski Park, prije deportacije iz zemlje.

A sad nešto i o ljubavi u doba deportacija u Americi. Južnoafrički državljanin Elon Musk, donedavno veliki prijatelj Bijele Kuće, pa onda mrski im neprijatelj, opet je izazvao buru na X-u (nekad Twitter). Iako je još jučer prijetio da će izumit novog predsjednika Amerike pomoću AI-ja, jer mu Trump više 'nije user-friendly', danas srčano hvali politiku predsjednika, čovjeka koji mu je praktički poručio: Spakiraj rakete, Elon, ideš doma! Treba Donaldu odat priznanje, uvlači mu se Musk, jer je riješio neke sukobe diljem svijeta. Istina, većina tih sukoba je i nastala baš za njegova mandata, ali svejedno; ako zapališ kuću i sam ugasiš vatru, i tako - i tako si - heroj. Kako god bilo, Musk ne odustaje od kolonizacije Marsa. Njegovi su i Spacex i Mars. Može on tamo i bez Trumpa.

Uvertira jednog nezaboravnog petka u Beogradu i drugim većim srpskim gradovima: narod se sprema na blokade, a predsjednik - pardon, 'obični građanin' Aleksandar Vučić, spušta se među puk, ko da silazi s Olimpa. Pa u maniri Isusa iz Pančeva, podiže ruku prema nebu i zaklinje se da mu nije stalo do funkcije (osim što je već 11 godina na vlasti), i ko Boga moli pobunjenu naciju da ga posluša, ne kao vladara, nego kao 'komšiju', brata, zabrinutog oca nacije - da ne mrze svoju zemlju. Jer kad ne'ko blokira promet, očito mrzi domovinu. Logika čista ko suza iz oka jednokratnog domoljublja. U međuvremenu, mladi Hrvati s društvenih mreža šalju poruke podrške: sretno vam bilo susjedi i ne brinite – nema srpska policija dovoljno lisica za svih vas. I dok Srbi blokiraju puteve, neki se pitaju što je lakše - urazumit milijune ljudi ili jednog predsjednika? Ali predsjednik ne odustaje. Na kraju obraćanja, s jedva primjetnom suzom u oku, zaključuje: zemlja će nestat, asfalt će pucat, ali moja tuga zbog vašeg nerazumijevanja... ona ostaje. Kamere se gase, helikopter lagano polijeće, narod ostaje. Na ulici!

Hrvatska, Zagreb, prva subota u srpnju. Trg bana Jelačića ponovno se pretvorio u duhovno vježbalište - skupine samozvanih čuvara morala, elitnih katolika. Opet su zauzeli klečeće položaje, kako bi obranili zadnju liniju bojišnice protiv - zdravog razuma. Spužvom tapecirana koljena, krunice u rukama, ponizni pogledi usmjereni u Nebo i molitva ide. Standardni repertoar: zabrana pobačaja, povratak muške dominacije u obitelji, i naravno, čednost u odijevanju jer kako znamo, golo rame 21-godišnje studentice, ozbiljna je prijetnja civilizaciji.

Ali ovog puta, bila je i posebna bonus-molitva: da ne padne kiša za koncert Thompsona na Hipodromu. Premda tisuće poljoprivrednika vape za kapima nebeske milosti, kako bi spasile zadnje cvjetove suncokreta i klipove kukuruza, prioritet na Trgu je jasan; mokra pozornica bila bi tragedija epskih razmjera. Ironija je pritom brutalna – u trenucima, kad u nekim dijelovima zemlje voda za piće postaje luksuz, a suša je već ubrala desetine milijuna eura uroda, moli se za – suho nebo. Kad molitva postane politička poruka, a kiša ideološki problem, znamo da sekularnoj državi prijeti dugotrajna - suša.

Inače,koncert na Hipodromu je prošao besprijekorno. Nebo čisto, Gospa i anđeli stigli uz pomoć rojeva dronova, publika ekstatična, a Thompson, ko što i priliči proroku gitare i domoljublja, u laganoj crnoj majici s brojem na prsima. Ne, nije IBAN, nije ni nova zaporka za Wi-Fi. To je zatvorski broj Zvonka Bušića, junaka, domoljuba, muze umjetnikova pjesništva i tek usput, čovjeka koji je 1977. u Americi oteo avion pun putnika i usmrtio policajca bombom. I zato osuđen na doživotnu robiju.

Dio 'zločestih medija' uz podršku ljevice, iskoristio je ove podatke dostupne na Googleu, kako bi omalovažio slavljenje čovjeka koji je putnički avion koristio kao sredstvo političke borbe. Po njima to i nije baš najnježniji oblik domoljublja. Civilizirani narodi obično imaju disidente književnike, ovi se hvale teroristima. No fanovi se ne daju smesti: ništa im ne opisuje dovoljno nježno ljubav prema domovini, ko bomba u avionskoj kabini.

I dok se na društvenim mrežama raspravlja je li bomba bila simbol otpora mrskoj SFRJ ili nesporazum s osiguračima, mi možemo biti sigurni u jedno: Hrvatska ima bogatu povijest davanja novog značenja prošlosti. Osobito kad ima dobar - refren.