Sve ostalo je tajna; tajni đak, tajni roditelji, tajna škola... Sve zamagljeno i čudno... Reklo bi se - ničije dijete, za koje se brine najskuplja odvjetnica u Hrvatskoj, možda čak plaćena od Rusa, mada tajnim službama to nije poznato.

Poznato je jedino da mali devetogodišnjak već dugo pipa i štipa curice, radi čega je već izbačen iz tri vrtića i dvije škole. Svi se slažu da je malome nešto, ali se ne slažu u dijagnozi. Jedni mu dijagnosticiraju poteškoće u razvoju, a drugi da je mašalah, prenapredan za svoje godine.

Kako službenu tajnovitost odgovornih narod više iritira nego objava makar i očite laži, javnost već od prvog dana sumnja da se tu radi o djetetu roditelja osobito zaštićene skupine, o kojima se ne smije govorit, niti u njih upirat prstom. Neki davno umirovljeni bivši špijun uvjeren je da se ovdje radi o posebnom drilu, odgoju djeteta, koji se potajno sprema za tajnu službu u izraelskom MOSSAD-u. Jer teško je vjerovat da Vlada već mjesecima ne može riješiti problem devetogodišnjeg djeteta. Pa makar djetetova majka bila, kako tvrdi jedna javna osoba, državna tajnica srednjih godina, a 60-godišnji tata baš nikakav stručnjak za pedagogiju.

Na sastancima odgovornih za rješavanje problema u školi o svemu se priča, samo ne o kućnom odgoju. A i koja korist? Današnje odgojne metode ionako ne priznaju pedagošku batinu, ko nekad. Stariji se još sjećaju djetinjstva i svog razvojnog puta; susreta s ponekim pru­tom, šibom, kaišem ili prijekornom, ali dobronamjernom roditeljskom prdeljuskom. Kasnije, tijekom odrastanja, institucije su preuzimale odgoj, pa su šibu ili prutić modelirali i prema uzrastu je prilagođavali.   

Poznato je da su kroz povijest razni stručnjaci radili na prototipu batine, dok nisu došli do idealnih mje­ra. Tako su prvo izumili tvrdu policijsku pali­cu ili pendrek, a onda u novoj povijesti je smekšali i ažurirali je strujom. Puni se ko akumulator. To su društveno nužna oruđa za reguliranje nepristoj­nog i nasilnog ponašanja. U čvrstoj ruci daje od­lične rezultate. Dob­ro služi za preodgoj pojedi­na­ca, ali i masa. Preodgaja, ne samo loše, nego preventivno i one - dobro odgojene. Važ­no je da porcija batina bude - dobro do­zirana.

Naš ministar vanjskih poslova nije imo moždani udar, kako se učinilo gledateljima javne televizije, koji su slušali njegov govor na HDZ-ovom skupu u Šibeniku.

Ono kad je ministar počeo govor s izrekom, da se jutro pozna, da je bolje…. ovaj, krenuti od večeri, jer ovaj…. po večeri…. večer je takva, međutim, po večeri se dan pozna.

Shodno tome moramo zasukati rak rukave pa se dobro oznojiti, jer jedino na taj način možemo učinit nešto. Moramo bit hrabri, moramo bit mudri. Ne možemo biti hrabri, jer hra….. ako je hrabrost, može biti ludost. A mudrost; nije dovoljno sjediti pod šljivom i misliti o filozofiji, jer bivanjem u sigurnoj zoni, ne dobivaš ništa, a gubiš puno. Prema tome, ujediniti hrabrost i mudrost. Tako je zborio ministar vanjskim poslova, očito više odgovoran za ono što je reko, nego za ono što slušatelji nisu razumjeli.

Onima koji misle da je ministru govor napiso Ševa iz Noćne more pokojnoga Malnara ili da on nije baš neke pameti, podsjetnik - dok on u Hrvatskoj vladi predaje mudroslovlje, firma mu zarađuje 3 milijuna eura godišnje. A Hrvati, baš kako ministar tumači, sjede pod šljivom, misle o filozofiji i ne dobivaju ništa.

Nije ni čudo što vjeruju da je jutro pametnije od večeri; jer samo prazan stomak čovjeka tjera na razmišljanje. I 'ko je tu onda mudar, hrabar i pametan?

Zaludu je još prije nekoliko godina zaposlenica mesne industrije Vajda upozoravala novoga gazdu na uvjete za subvencija od EU fondova braći Pivac. Živim pracima se ne smiju kidat repovi, moraju im se osigurat mekši kreveti, zdravi dodaci hrani, pa još kompletna aglomeracija u svinjcima. Zaludu, ni'ko je nije obado.                                                                   

Zaludu su i brojni Hrvati očekivali nečiju odgovornost što je uništen kvalitet Vajdine mesne industrije duplim cijenama naciji uskraćeno uživanje u Kraševim delicijama istog vlasnika. Jedina korisna, bila je svojedobna poruka našeg učenog Guvernera narodne banke: kupujte tamo gdje je jeftinije.                                                                    

A još korisnija poruka, došla je ovih dana hrvatskim lupežima i prevarantima od europskog javnog tužitelja: ako kradete novac hrvatskih poreznih obveznika, zaštićeni ste nacionalnim pravosuđem i strankom na vlasti. Soldi europskih fondova vas mogu puno koštat. Za primjer su   

uhitili odgovorne u mesnoj industriji Pivac, zbog devet milijuna eura subvencijske prijevare. Uhićen je i gazda. Onaj isti što je prije mjesec dana dobio Zlatnu kunu.

Osim našega premijera, iznenađeni su bili svi koji ih privatno poznaju. Govore, braća Pivac, pošteni ljudi, kasno liježu, dižu se najranije, prije jutarnjih pernatih pjevača. Oni iz poslovnih krugova govore da im firma godišnje okrene skoro 600 milijuna eura. Iako imaju sve i novim su pokoljenjima osigurali budućnost, vazda im fali poneki milijun. Ne za njih, nego za dobrobit i udobnost prascima.

A za dobrobit Hrvata brine najviše naš premijer koji je prije sjednice Vlade poručio da nas predsjednik Republike laže, vodi nas pod ruske skute i dovodi u pitanje međunarodni položaj Hrvatske. Ponovno je pozvo oporbu da razmisli koga podržava.

Je li šef HDZ-a, trudeći se da ušićari bar utješnih10 posto podrške svom kandidatu za predsjednika, izgubio kontrolu nad situacijom i svojim emocionalnim reakcijama? Nekako je mrzovoljan i vidi se da mu je tlaka kad radi posla i funkcije mora stalno uvjeravat javnost kako će im bit bolje nego prije, jedino ako njega slušaju.

Kad pozira na raznim važnim sjednicama Europske unije u Bruxellesu, kada je u blizini draga Ursula, predsjednica Europske Komisije, onda gospar Plenković vidno procvjeta. Odjedanput mu se lice ozari, nekako cijeli živne, rumeni mu obrazi. U Bruxellesu se očito naš premijer osjeća ko doma, u Hrvatskoj definitivno ne. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj! Neka je nebo vodi!