Da se odmah razumijemo – užasno mi je žao ljude čiji je posao povezan sa svadbama, oni su s novim mjerama Stožera nafrknuli. Ionako ih je ova situacija s koronom strašno pogodila, a sad će biti još gore. Ali osobno, meni nema bolje vijesti od ovih mjera za vjenčanje. Svadbe će trajati samo do ponoći, bit će ograničen broj ljudi i neće se smjeti plesati. Juuuupiiiii, ako me tko od mojih prijatelja pozove na svadbu, po prvi put ću rado otići. Prije tisuću godinu, u ono doba bez korone, jedna od najgorih stvari mi je bio poziv na vjenčanje.

Taj dan je zagarantirana katastrofa. Prvo, kao i uvijek, nemaš ništa za obući. Čitav život ponavljaš kako bi napokon trebao kupiti paletun i kravatu da na nešto sliče, ali uvijek imaš prečnijih kupovina, recimo internetska narudžba dresa Meksika s onim astečkim znakovljem. Dobar dio tjedna prije te mrske subote provodiš u prošnji poznanika i rodbine da ti posude paletun. Napokon si našao nekakvo bordo odijelo u kutu dundovog ormara koje ti ne stoji kao Nevenu Ciganoviću nogometna lopta, ali odnekud se pojavi žena i kaže: 'Pa nećeš valjda u tome?'

-Ne, ići ću u prugastoj pidžami iz H&M-a – prešutiš odgovor, iako ti je već muka od svega, a svadba nije ni počela.

S ženom si se posvađao, brat bratu, dvadesetak puta. On ti je dobar prijatelj, ne možeš mu samo dati kovertu, nego trebaš neki normalni poklon koji će mu ostati kao uspomena. Šta bi to bilo, mila mati? Možda da mu uokvirim onu sliku s bomba crnkinjom s Bahama koju je, ne zna ni on kako, zbario prije više od desetljeća i napišem neku Edgar Allan Poe posvetu: 'Slušaj prijo, tiho, tiše, ovako nešto - nikad više'!

Na kraju sam obukao odijelo s maturalne, jedva u njega ušao, a žena prevrće očima na moju neeleganciju. Žurimo, jer kod mladenaca moramo biti već u 11 ujutro. Dok se vozimo na stratište, kroz glavu mi prođe horor misao: „Jebote, do 4 ujutro ima 17 sati, pa to je duže nego što kineski radnik provede u tvornici. Ne bi ovo to izdržao ni Kenenisa Bekele i svi ostali etiopski i kenijski dugoprugaši, a kamoli ja“.

Da smo mi normalna država, na našim tradicionalnim svadbama, kokain i amfetamin bi trebao biti legalan. Umjesto pršuta i sira, konobari bi donosili tacne s razvučenim crtama.

Ulazimo u stan mladoženje. Nas 60 na 40 kvadrata, više mjesta imaju zatvorenici u konc logorima. Tamo je već živo, svi glume da su sretni, iako bi najradije sada bili negdje drugo. Naravno, odmah moraš piti, nisi ni skinuo paletun, a čaša je već puna. Gledam je li me tko gleda, pa prolijevam vino u grastu s ljubičicama. Ajme koliko sam jadnih biljaka uništio s alkoholom po svadbama, ali stvarno ne mogu krenuti ovako rano. Čim su vidjeli da je čaša prazna, odmah su je dolili. Nema većeg grijeha na svadbama od prazne čaše. Mladoženja bi ti prije oprostio da mu povališ ženu, nego da odbijaš alkohol. Kraj ljubičica su maćuhice. Žao mi je, drago bilje, ali nemam izbora.

Harmonikaš je već opleo kapiju i pajdaše. Pjevamo, ako se to tako može nazvati. Mladoženja glumi da je sretan, a uskoro će u Gluminu banku po stambeni kredit. Svi mu čestitaju, iako se bar polovica uzvanika razvela, a brak opisuju kao nešto najgore što im se u životu dogodilo. Sad idemo po mladu. Ona je zadnjih 80 sati provela ispred ogledala. Jebo joj je onaj uvojak znanje. Nikako neće pod kutom 45. Zbog njega stalno zabacuje kosu, para luda, ali to se ne primjećuje, jer svi paramo neuračunljivi. Pardon, ne paramo, nego jesmo.

Harmonikaš opet plete po kapiji i pajdašu, deremo se ženi da je otvori, a ona kao neće. Pa se meni opet deremo, a ona kao opet neće, pa opet i opet. Naposljetku izlazi i zbog onog uvojka trese glavom kao da sluša Sepulturu. Koji glupi običaj, tko li ga je samo smislio?

I ona glumi da je sretna. Namješta osmijeh da je snimatelj ovjekovječi na filmić koji nikad nitko neće pogledati. Fotograf ispaljuje seriju škljocanja, Prljavi Harry je ništa za njegove rafale. Mene su opet otkrili da imam praznu čašu. Jebo me pas, ako se po svadbama ne plaćaju udbaši kojima je jedino cilj otkriti uzvanike s praznim čašama. Sad ću i mladenki uništiti cvijeće. Kako li me samo flora mrzi, skoro kao ja svadbe.

Sad pjevamo crnu ženu, majko ženiš svoga sina, pjevaj sestro, pjevaj brate, garavušu garavu, ja se konja bojim – koja psihijatrija. Ako slučajno sjedneš i nisi nasmijan, odmah ti mladoženja dođe i upozori te da je to zabranjeno na njegovoj svadbi. Nemaš pravo stati, nego trebaš biti euforičan. Svih 17 sati moraš izgledati kao Maja Šuput na koktelu metamfetamina i angel dusta. Dole depresija, živjela manija.

Jedva čekam odlazak u crkvu da tamo s guštom i bez krivih pogleda mladenaca budem depresivan, da harmonikaš ohane s pajdašima i da mi onaj udbaš ne ulijeva hektolitre alkohola. Crkva je najbolji dio svadbe, možeš se negdje izgubiti, provjeriti rezultate na livescoreu, samo je sranje što nikad ne znaš za koliko će ceremonija završiti, a na izlasku iz Božjeg doma pale se bengalke i moraš biti tamo, jer će se muž i žena opet naljutiti.

Oko 8 dolazimo u hotel na večeru. Isprebijani smo i umorni, kao da smo se jutros iskrcavali na Normandiju. Dobra je vijest da nam je stol daleko od slavljenika. Nećemo morati čitavu večer i noć biti nasmijani. Znanost je davno dokazala da čovjek prve bore dobije od bolesnog kešenja na svadbama. Loša je vijest da do 4 ujutro ima još 8 sati borbe s njemačkim trupama. Ako odeš ranije slavljenici će ti to zamjeriti za čitav život, lakše bi harmonikašu oprostili da ne svira kapiju i pajdaše.

Stiže prvo jelo, od njih sveukupno milijun. Hrana se svima više gadi. Bacit će se tisuće kuna namirnica, ali koga briga za to, jednom se ženi i udava, osim ako nisi Elisabeth Taylor - više je ona imala muževa, nego polje nakon kiše puževa. Novopečeni muž i žena kreću s prvim plesom. Nemaju pojma korake, izgledaju kao pingvini u pustinji koji plešu hip-hop, a odmah potom im se priključuju kum i kuma. Njima je najgore na svadbama. Oni moraju biti nasmijani i veseli barem tri puta više nego običan gost. Uskoro će se pjevati Pij, kume, pij, na tebi je red, a on je već toliko sašiven da ga čeka barem četiri dana oporavku uz goveđu juhicu.

Bend je preuzeo ulogu harmonikaša, pa sad pila Jelenu Rozgu, Ninu Badrić, Nove fosile… Svima je pun kurac svega i maštaju o svom krevetu, ali sati su ostali do toga. Najradije bi svi plakali, a moraju se smijati. Dolazi nova tura umjetne hrane, pa nova ture umjetne zabave, pa nova tura hrane, pa nova tura zabave – kad će više jebena torta, pa da pomalo krene razlaz?

Paletuni su odavno skinuti, košulje su raskopčane, znoj se miješa s mirisima parfema. Pojurite konji bijeli, dere se bend, a konji jure ukrug po plesnom podiju. Kum se nakratko izgubio na puš pauzi, a mladoženja je popizdio, jer je propustio Čerge. Jebote život Kume, đe ćeš Čerge propustit, jesi li ti normalan?

Dobar dio uzvanika raspituje se uokolo kad će ča. Kad ćeš ti ča?, ovi odgovaraju. Svi bi odmah zbrisali, ali nitko nema muda biti prvi, dati svoj život za suborce. Zbog toga svi nastavljaju patiti, čak i nakon torte. Ja se razmišljam da kažem mladoženji da mi je stara doživjela srčani udar, pa da moram ići, ali gdje ću tako mučno lagati? Nisam siguran ni da bi me tada pustio.

Napokon se pojavljuje Majka Hrabrost. Oblači kaput i kreće prema izlazu. Odmah je opkoljavaju slavljenici, pa je rešetaju pitanjima. Je li bilo super, najbolje ikad, nezaboravno, ludilo, delirij, urnebes?

-Jest, ovo je bila najbolja i najjedinstvenija svadba na kojoj smo ikad bili. Baš nešto posebno – laže Majka Hrabrost, ali u ovom trenutku bi rekla i učinila bilo što, dala čak i lijevu dojku samo da pobjegne odavde.

Svi gledamo kako su uspjeli zbrisati kroz neprijateljske redove. To i nas ostale motivira, pa se i mi brzo oblačimo i bježimo. Šteta što se moramo javiti slavljenicima, najradije ne bismo. Pitaju me kako mi je bilo:

-Hvala vam na svemu – kažem novopečenim supružnicima – Sjećat ću se ovoga do kraja života, toliko je bilo dobro da ću vjerojatno i tekst napisati o ovome. Nevjerojatno zaista, totalno posebno, nikad nisam bio na nijednoj svadbi gdje je harmonikaš odsvirao Otvor ženo kapiju dvoznamenkasti broj puta.

-Zaista to misliš? – upitao me sa suzom u oku.

Bend je taman krenuo s Hej haj, vinca ca….