Bebek je u Sarajevu kao mladić počeo pjevati u bandu Kodeksi koji je na nekoj gradskoj ljestvici bandova bio treći ili četvrti, iza Indexa, Pro arte i još nekih. Bio je to prvi ozbiljniji izvor prihoda, ali postava se često mijenjala:

"Stvari su ipak bolje stajale kad smo uzeli izvrsnog bas gitaristu s obronaka Trebevića, Gorana Bregovića. Uvijek smo govorili da smo ga s brda doveli u centar grada, takav band je on tada mogao samo sanjati. Odmah smo zvučali bolje, dobili smo poziv 69. za terasu hotela Splendid u Dubrovniku. Tad smo shvatili koje pjesme nismo trebali izvoditi, a koje moramo, učili smo što band mora radit da bi opstao i obogatio se, ako je moguće."

Zaradili su relativno dobar novac, a i dobili poziv za višemjesečnim nastupima u Italiji, od siječnja 1970. godine.  Tijekom boravka u Italiji bandu su se priključili Zoran Redžić i Mića Vukašinović. Ubrzo su Bebeka istisnuli, zbog navodnih razlika u pogledu na razvoj banda, a i zato što nije htio konzumirati drogu. Otišao je kući i mislio da je to kraj njegove karijere

Band se vratio iz Italije, mijenja ime u Jutro i zove ga da se vrati. Naime, trebalo je u studiju snimiti pjesme kao što su „Kad bih bio bijelo dugme“, „U subotu mala rekla si mi da“, „Hop cup“ i „Na vrh brda vrba mrda“.

Zanimljivo je kako Bebek i danas tvrdi da se Bijelo dugme, kako se grupa Jutro kasnije prozvala, dakle najpopularniji band ovih prostora, jednostavno dogodilo, ponajviše zahvaljujući Goranu Bregoviću.

"Uvijek se kao svirač i autor morao nasloniti na nešto što već postoji. I kad piše tekst i glazbu i kad to snima i kad to prezentira, koristio je talent da u poizitivnom smislu manipulira. I to tako da on od svega ima koristi. Da je on znao pjevati ne bi nikada zvao mene. Pjesme koje je radio bile su zanimljive, a on si je vrlo brzo, čak i ultimatumima prema drugim članovima banda, izborio status autora u bandu.“

Tiraže i posjećenost koncerata toliko su rasli, da je i tadašnja komunistička vrhuška shvatila da nekako mora stvari staviti pod kontrolu. Naime , političari su narod uvjeravali da je najvažnije u životu završiti školu i postati članom Komunističke partije, a Dugme je svojim pjesmama zagovaralo potpuno druge vrijednosti. Ubrzo je i sam Tito tražio da ih vidi na sceni zagrebačkog HNK, kako bi procijenio tko to tako privlači njegovu omladinu. Izgleda da se drugu Titu nije baš svidjelo što je čuo, jer je Bebek danas uvjeren kako su se komunisti odlučili riješiti opasnog banda koji je prerastao u pokret mladih. Odjedanput su članovima banda počeli dolaziti pozivi za odsluženje vojnog roka. Optužili su Ipe Ivandića da koristi drogu i zatvorili ga. Međutim, band je našao zamjenu, a popularnost mu je, kako se moglo i očekivati, dodatno porasla.

Međutim, Bebek danas tvrdi da mu je vrlo brzo postalo jasno da će Bregović uzeti najveći dio kolača:

"Najslabije su zarađivali instrumentalisti, dva posto od tvorničke cijene ploče. Ja sam imao tri, pa do sedam posto. Goran je imao dva posto kao instrumentalist, jedan posto kao šef banda i autorskih 8 posto. Sve smo zajednički radili, a on je sve sam potpisao. Došlo je do ozbiljnog raslojavanja u bandu. Goran se družio s redateljima, novinarima, političarima i književnicima, to ga je etabliralo u ono što je. Mi smo bili njegova radna snaga, tapšao nas je po ramenima, hvalio, posebno mene kako dobro pjevam. Ali od toga financijsku korist nisam imao ja, nego on."

1984. Bebek, nakon šest studijskih albuma, pod pritiskom napušta Bijelo dugme i ostaje iznenađen činjenicom da ga nekoliko pjevača pokušava zamijeniti. Shvativši da je izabrao krivu stranu, Goran je, kaže Bebek, u vrijeme raspada Jugoslavije, vukao krive poteze, u političkom se smislu odlučio prikloniti krivoj opciji i uništio Bijelo dugme. Bebek je imao dosta novca, ali je pao u depresiju. Naime, niti lipe od pjesama koje je otpjevao za Dugme, nije dobivao.

Mnogi su se pitali zašto je Bebek , nakon 21-dnogodišnje svađe i izostanka bilo kakve komunikacije s Bregovićem, pristao pjevati na tri velika koncerta Dugmeta u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu koje je sponzorirala Coca cola. Prvi je puta u pripremama za te koncerte progovorio s Goranom koji se pravio kao da se ništa nije dogodilo.

Danas, Željko Bebek ima solidnu solo karijeru, dvadesetak velikih hitova koje su mu napisali Zrinko Tutić, Rajko Dujmić i još neki autori, a glas mu je bolji nego ikada, pa ga mnogi gledaju nekom vrstom regionalne verzije Joea Cockera. Iz tri braka ima četvero djece:

"Sada sam ja u zrelim godinama, al' me djeca vraćaju kao da mi je 40 ili 45 godina. Imam potpuno neokrnjenu volju, bezgraničnu ljubav, želju za borbom za sigurnošću djece. Kad oni to uzvraćaju osmijehom čine onu ljepotu koju mnogi ljudi nikada neće upoznati. I tih mi je ljudi žao. U cijeloj mojoj karijeri stožer svega su mi djeca. Nekad zbog obaveza prema društvima u kojima sam bio nisam stigao, pa im se danas još više posvećujem. Velika su mi potpora, znaju moje pjesme, iako ih ne obožavaju. Nadam se da će jednoga dana cijeniti sve što je tata napravio."

Jedan od najpopularnijih pjevača i najoriginalnijih glasova ovih prostora, čovjek koji je otpjevao nekoliko desetaka vječnih hitova, s pozornice doživaljavao divljenje milijuna ljudi, ne planira stati. Na odlasku stisne ruku uz širok osmijeh, samo mu suza ostala od trenutka kad je spomenuo djecu, još zaiskri na rastanku.