Slavonac Darko već četvrtu godinu zaredom dolazi raditi turističku sezonu kao konobar u jednom dubrovačkom hotelu. Čudno je to – rođen je na najplodnijoj ravnici Europe, zemlji koja bi mogla hraniti ljude od Krete do Trondheima, ali spletom nesposobnosti, ne može prehraniti ni njega, suprugu mu i malo dijete.

Stoga ih svaki Uskrs ostavlja tamo gore u Donjem Miholjcu, a on se sam upućuje na sedmomjesečni rad u najbogatiji grad Hrvatske. Vodio bi on njih sa sobom, dole u Dubrovnik, ali gdje da spavaju? – jedva i on sam može pronaći kakav takav smještaj – zajedno s još desetak privremenih turističkih radnika u stanu od četrdesetak kvadrata, gdje se noći u krevetima na kat. Da dovede dijete u onaj kokošinjac na Kantafigu, isti tren bi dobilo pileću gripu, golubove herpese, vrapčev bronhitis, kako li se već zovu te pernate bolesti s krilima.

Dan kada pali stari Opel Kadett, i upućuje se na put preko Bosne, daleko od obitelji, najtužniji mu je dan u godini. Dok u retrovizoru gleda suprugu s djetetom u rukama kako mu maše, niz lice mu klizne suza – dobro Darko zna da mu dijete za sedam mjeseci neće biti isto, nevjerojatno koliko će se promijeniti u tom, za odraslog, kratkom vremenu. A on neće biti tu da to gleda, da sudjeluje u najljepšem roditeljskom dobu.

Da zaustavi suze, pusti na CD-u genijalni prepjev Jay Z-ja i Alicie Keys od Toxare i Kandžije, pa veselo zapjeva da otjera strah.

Donji Miholjac, mjesto gdje se okreće novac, svatko je otac

Donji Miholjac, tu gdje svaka cesta je nova, to grad je snova

Donji Miholjac, oljac, oooooljac

Nakon pola dana vožnje, eto ga na mostu Oca Domovine, starog komunjare i borca protiv komunista, predsjednika Partizana i Dinama, čovjeka koji je čitav svoj život jako dobro znao odakle vjetar puše, pa je valjda zato u Dubrovniku i dobio naziv mosta, jer Smisao Mosta je upravo znati odakle vjetar puše (jer ako ne znaš bit ćeš zatvoren), a što se još jednom potvrdilo dolaskom Boža Petrova na vlast. I Most Petrova dobro je znao odakle vjetar u Hrvatskoj puše. S Kaptola.

Čim je prošao Most Franja Tuđmana, Kadett je zajauknuo upavši u rupu na cesti. Darko se nasmije sjetivši se prepjeva, te se stane radosno kreveljiti:

Biser Mediterana, mjesto gdje se okreće hrana, svatko je banana

Biser Mediterana, tu gdje svake ceste su nove, to grad je love

Biser Mediterana, rana, raaaaanaaaaa

Nakon što se ujutro dignuo rano kao pijevac – valjda je to normalno kada se spava u kokošinjcu – otišao je popiti kafu i prolistati novine. Danas mu je posljednji slobodni dan prije početke sezone. Sljedeći slobodan dan bit će mu za Dan mrtvih, kada će i on službeno biti mrtav poslije neprekidnog sedmomjesečnog rada od deset sati dnevno, vikendom i više.

Listajući novine, na pamet mu padne nevjerojatna ideja. Toliko mu se svidjela, da će je odmah provesti u djelo, neće se bojati, kako je uvijek do sada u životu strahovao. Dohvatio je mobitel, zovnuo direktora hotela i tražio sastanak s njim. Direktor se toliko iznenadio tom idejom da ni sam ne znajući zašto, pristane.

Darko samouvjereno uđe u njegovu kancelariju i odmah pređe na stvar, jer je dobro znao da direktori dubrovačkih hotela nikad nemaju vremena za svoje radnike.

-Gospodine direktore – krene Darko u monolog uzevši dosta zraka – vi dobro znate da su moja supruga i dijete u Donjem Miholjcu. Isto tako dobro znate da sam ja u Dubrovniku smješten na Kantafigu u stanu od četrdeset kvadrata s još deset radnika. S obzirom na okolnosti i nedostatak prostora, moji najdraži me ne mogu posjećivati, i jako mi fale. Također, nemam ni slobodnih dana da ih mogu posjećivati, a čak i da ih imam, Donji Miholjac je daleko, i skupo mi je plaćati gorivo do tamo. Znate kolika mi je plaća.

Direktor ga je u čudu gledao. Kao da se pitao zašto mu govori te očigledne stvari. Darko je nastavio izlagati svoju ideju koja mu je došla dok je čitao vijesti.

-S druge strane, naši saborski zastupnici primaju novac za odvojeni život, čak i neki poput don Ivana Grubišića, koji uopće nemaju ni suprugu, ni dijete. Don Ivan je tako primio sveukupno 17 tisuća kuna za odvojeni život od obitelji, a on obitelji nema. Rekoh, nije jedini. Osim toga, saborski zastupnici primaju 2500 kuna za stanarinu i još 500 kuna za režije. Za taj novac u Zagrebu mogu iznajmiti penthouse na Trgu Bana, ne moraju spavati u kokošinjcu s još deset saborskih zastupnika. I plus toga, plaćen im je svuda prijevoz, bilo da idu avionom ili automobilom, razumijete?

Direktor je razumio, ali pitao se kakve to veze ima s Hotelom.

-Ako saborski zastupnici mogu imati te beneficije, i ja tražim od Hotela povećanje plaće kako bi barem mogao pokriti dio nabrojenih troškova – zaključio je Darko ponosno.

Direktor ustane sa stolice i grohotom se nasmije.

-Ti hoćeš reći da želiš biti kao saborski zastupnik?

-Ne želim biti saborski zastupnik, nego imati radnička prava koja oni imaju. Da ih nemaju, ne bih ih ni ja tražio.

-Pa budi onda saborski zastupnik – nastavio se direktor smijati, a onda se naglo uozbilji.

-Slušaj Darko, što ću ti reći? Ne sviđa mi se što te muči obitelj koja je daleko. To znači da ćeš cijelu sezonu biti nesretan, a ja ne želim nesretni kadar, nego nasmiješene konobare. Zato ću ti lijepo dati otkaz prije sezone da imaš vremena razmisliti želiš li nastaviti raditi kao konobar ili želiš biti saborski zastupnik.

-Ali saborski zastupnici kad dobiju otkaz, primaju plaću još godinu dana – reče Darko kao da je čelnik neke udruge koja se bori za smanjivanje privilegija povlaštenih saborskih zastupnika.

Direktor se opet nasmije, i odvede ga prema vratima. Darko ga je u čudu gledao i pitao se gdje li je samo pogriješio. Pa samo je tražio da mu se poboljšaju financijski uvjeti kako bi češće mogao viđati suprugu i dijete. Neki su ipak jednakiji od drugih, čak i ako nemaju obitelj, zaključi napuštajući Hotel.

Iako je upravo dobio otkaz, kamen mu je pao sa srca, i dobro se osjećao. Borio se i pobijedio je strah. To do sada nije radio. Samim tim, za njega je ovo bila velika pobjeda.

Sjeo je u auto i uputio se prema Donjem Miholjcu. Nije razmišljao o budućnosti. Želio je samo zagrliti suprugu i dijete i reći im da ih voli. To je najvažnije, sutra će se samo od sebe riješiti. Možda netko pametan napokon shvati kako plodna slavonska ravnica može hraniti ljude od Cipra do Nordkappa, pa neće morati ići raditi u Biser Mediterana.

Biser Mediterana, mjesto gdje se okreće piće, a konobar dobije siće

Biser Mediterana, tu gdje svaka cesta ima mikroasfalt novi, ostvaruju se snovi

Biser Mediterana, rana, raaaanaaaaa

 Maro Marušić