'Javnost ima pravo znati'. Istina koja se ponavlja kao mantra. Ponavlja se, ali u praksi izgleda nešto drugačije. Javni interes, pravo na informacije, društvena odgovornost... Sve su to pojmovi koji se stalno ponavljaju u javnom prostoru, no respekt prema tome pada na sve niže grane, gotovo da umire.

 
A umire vjerojatno zbog toga što je svatko tko ima struju, internet i mobitel ili kompjutor, a to je danas baš svaka osoba, ujedno postao i kreator javnog sadržaja. Danas baš svatko ima tu moć da se spoji na internet i plasira informaciju, ili pak dezinformaciju, o čemu god želi i na bilo koju temu na ovom svijetu.

AUTORITETI ODLUČUJU KAKO I KOLIKO

U tom smislu, moglo bi se učiniti kako novinari nikad lakše nisu dolazili do određenih informacija. No, zapravo se dogodio paradoks.

Danas različiti autoriteti, direktori, osobe na funkcijama, političari odlučuju koliko će toga obznaniti javnosti, kada i kako. Facebook više nije mjesto zafrkancije, susreta i online druženja, nego je postao ozbiljna poslovna platforma. Putem Facebooka stižu reakcije, priopćenja i novosti iz brojnih izvora Ti izvori pritom odlučuju što će reći, koliko toga će reći i u svemu tome mogu i vješto izbjeći što ne žele reći pa ni odgovore na pitanja. Prije su ih morali davati novinarima, bez kojih ne bi tako lako mogli naći put do javnosti.
Izgubila se mogućnost postavljanja potpitanja, mogućnost da određena osoba na funkciji kaže nešto više od onoga što je prvotno planirala, da iz nje izađe neka ljudska, nefiltrirana rečenica, nešto životno, nešto izvan do perfekcije ispeglanih, beživotnih rečenica objavljenih na mrežama, koje vrlo često sastavlja u ovom smislu prilično sterilna umjetna inteligencija.

Nema ni zrelog političkog sučeljavanja, priopćenjima se 'ratuje' putem dobro promišljenih, ispeglanih objava. Jedina 'arena' političke konfrontacije postale su sjednice Gradskog vijeća, u kojima se, ruku na srce, dogode i nedovoljno kvalitetne političke rasprave. Možda i zbog toga što se taj zanat prije 'pekao' i u češćim javnim istupima i što gradske vijećnice nisu bile jedini i isključivi politički ring. Novinari su na gubitku, a u konačnici uvijek – javnost.

STRUČNJACI KOJI ZARAĐUJU TISUĆE EURA, ALI NE BI U MEDIJE

Trend beskrajnog peglanja imidža do razine dosadnosti i totalne beskrvnosti, nije zahvatio samo političke aktere, nego i različite izvršitelje najrazličitijih društveno-odgovornih funkcija. Direktori, ravnatelji, načelnici, pročelnici, predsjednici svega i svačega sve rjeđe su svjesni kako im je dijeljenje informacija s javnošću također opis posla. Jer za javnost i rade i od javnosti se financiraju.

Turizam je temeljna gospodarska grana u Dubrovniku pa ipak u medijima se kao sugovornici vrte stalno jedna te ista imena, jer oni drugi ne smatraju kako bi svoje znanje, saznanja i rezultate rada trebali i morali podijeliti s javnosti. Imamo inflaciju i stručnjake koji o tome radije ne bi govorili. Imamo i turizam i sve izazove koje on sa sobom nosi, ali i stručnjake koji ne bi o tome. Imamo pitanja, ali i sve više onih kojima se na njih ne da odgovoriti. Ne žele odgovarati jer nije politički suviše korektno ili je politički sasvim nekorektno, ne žele u emisije, ne žele davati izjave za portale, ili žele, ali ne bi sada, možda za mjesec, dva, pet, možda nikada... A onda kad im se da, za to imaju društvene mreže. Tamo ionako nitko neće postaviti potpitanje, a ako to netko i napravi, lako ga je sakriti. Dovoljan je jedan klik 'mišem'.

Brojni stručnjaci danas tako biraju ne komentirati društvene teme, teme od javnog interesa, jer smatraju kako to nije u opisu njihovih radnih mjesta na kojima obično zarađuju poprilično. Novinari su na gubitku, a u konačnici uvijek – javnost.

EKSKLUZIVE KOJE NISU REZERVIRANE ZA MEDIJE

S obzirom na sveopći nedostatak svijesti kako 'javnost ima pravo znati', a da bi javnost znala, prvo trebaju doznati novinari, istraživačko novinarstvo kao njegova najvrjednija forma, nikada nije bilo dalje. Teško je doći do najobičnije izjave na bilo koju svakodnevnu temu, što je prvi skalin.

Pa kako onda doći do drugog skalina? Produbiti tu izjavu ili podatak? Istražiti? Pročitati 'između redova'? Ekskluzive na svojim platformama objavljuju političari, predsjednici, profesori, direktori... Naravno, nedostatak je što to rade kroz filtere koje biraju sami, stavljajući naglasak na ono što bi ih dodatno promoviralo, a zanemarujući ono što bi trebali dodatno pojasniti javnosti. Sve je postalo jedan vrlo dobro promišljeni PR, u kojem se laž nastoji lijepo zapakirati u istinu, što u suprotnosti s onim što bi novinarstvo trebalo biti. Novinari su na gubitku, a u konačnici uvijek – javnost.

INFORMIRAJU DEZINFORMATORI

Onda kad je informaciju teško provjeriti, ostavlja se veći prostor za pogreške. Svaki novinar bi u (gotovo) svakom trenutku trebao kod službenih izvora moći provjeriti informacije koje je dobio od onih neslužbenih, pa i zbog toga što je dužnost službenih tijela potvrđivati ih odnosno demantirati. Naravno, zbog javnosti. Objava netočnog podatka šteti mediju, novinaru, pa i službenoj osobi koja odbija potvrđivati odnosno demantirati određene navode, mada toga nije uvijek svjesna, jer misli kako će sebi pomoći izbjegavanjem odgovora. Zapravo, postiže kontraefekt. Naravno, najveću štetu snosi javnost.

No, obučeni novinari, ma koliko to teško danas bilo, dobro znaju kako svaku informaciju treba provjeriti. Ali to ne znaju svi oni koji informacije zaprimaju i plasiraju ih, bez provjere. Društvene mreže pune su samoprozvanih novinara i informatora koji svako toliko objave neku klevetu, laž, netočan podatak, izazivajući hajku, javni linč ili širenje panike. Za neke od tih objavljenih laži, javnost nikada ni ne sazna kako su to i bile. Kako su prevareni i obmanjeni. Novinari su i tu na gubitku, a u konačnici uvijek javnost.

'JAVNOST IMA PRAVO ZNATI'

U vremenu najvećeg broja informacijskih platformi i najbržeg protoka informacija, ali i dezinformacija, javnost nikada nije bila slabije informirana.Različite osobe na društveno odgovornim funkcijama i stručnjaci oko sebe stvaraju zonu komfora – odrade posao, prime (izdašnu) plaću i davanje službenih informacija ne vide kao svoju dužnost. Ili vide, ali se njome ne zamaraju pretjerano.

Za to vrijeme dezinformatori dezinformiraju, ne misleći pritom kakvu štetu rade javnosti, laganjem, neprovjeravanjem činjenica... A publika im često i povjeruje u laži, baš zato što se u medijima sve češće sužava prostor da se o toj istini piše, zbog sve zatvorenijih mogućnosti za dolazak do službenih informacija.

U vremenu naizgled najvećih komunikacijskih sloboda, najraznovrsnijeg sadržaja i najbrojnijih informacijskih platformi, postajemo sve zatvoreniji sustav u kojem vrata više ne drže novinari, kao nekadašnji 'gate keeperi'. Sada su na vratima oni koji bi trebali davati odgovore, no davaju ih selektivno i na kapaljku, tek toliko koliko im odgovara.

Novinari su na gubitku. A u konačnici uvijek – javnost.