Odlazak u spenzu nije baš najdivnija aktivnost koju moraš obavljati u životu. Gužva, nervoza, pronalaženje parkinga… Osim toga, moraš jako uključiti mozak dok skupljaš artikle, jer je Ivica Todorić pred tebe postavio razne zagonetke i prepreke, obično s šiframa u obliku broja 9. On s tim devetkama želi prevariti tvoj mozak tjerajući ga da razmišlja kako su cijene za kunu jeftinije, a um, poznata je to stvar, nije teško prevariti. Moraš se koncentrirati i na super akcije – često je ispod nekog artikla, recimo banane, našvrljan neki bezvezni, skraćeni opis – ba dom ob – pa se pitaš što li to znači? Pada ti napamet da, ako već nešto piše ispod banane, da ba dom ob, znači banana domaća obična, ali onda ti opet ništa nije jasno, jer kako banana može biti domaća, kad kod nas nema banana, ali opet s druge strane, možda ona ipak jest domaća, doduše domaća iz Ekvadora, a ne iz kolumbijskog plastenika…

Pokušavaš iz petnih žila riješit zagonetku, osjećaš se kao da si na ispitu, a ne u Konzumu, i dalje nisi siguran je li artikl na super akciji banana, ili je možda riječ o balančani, možda ba dom ob – znači balančana domaća obla, ali opet nisi siguran, jer, nije li ti tvoja profesorica hrvatskog uvaljala kečinu kad si onomad u školskoj zadaći napisao balančana, a ona velikim crvenim slovima sa strane dodala – ispravno se kaže patlidžan, a ne balančana.

Ništa ti više nije jasno – koji je od ovih jebenih voćki i povrćki na super akciji – je li se ono ba, možda odnosi na badem, ali zašto onda cedulja stoji tu, a badem je tamo, pa ti na pamet dolazi ideja da je možda neki šaljivdžija namjerno ispremiješao po Konzumu natpise o super akciji kako bi tebe i sve ostale natjerao na afektivni šizofreni poremećaj.

Na kraju, ljut kao ris kojemu sječu šumu, ostavljaš ba dom ob misleći da te Todorić zajebava, i da te želi poslati na psihijatrijski odjel, jer što to ob ispod banane može značiti osim uputnicu za opću bolnicu.

Sad si već iznerviran, a nisi ni kruh kupio. Naravno, jedini kruh koji voliš, odavno je rasprodan. Lakše je u Konzumu kupiti kokain, nego francuz s bućinim sjemenkama. Sad znaš da i sutra moraš opet doći u šoping, jer nećeš moći zalediti kruh, a jedini koji valja nakon zamrzavanja je taj.

Lošeg raspoloženja krećeš uzeti blitvu ili neko drugo zelenilo da na brzinu nešto sparićaš za ručak, ali bolje i svježije izgledaju borovi na Pelješcu nakon požara, nego li svo zelenilo u Konzuma. Gledaš obješenu blitvu, špinat i kupus poviše kojih piše Uvijek svježe, i ne znaš bi li se smijao ili bi plakao. Više vitamina u Konzumu ima dimljena vratina nego bilo koja zelenjava.

Već si izgubio uru vremena šetajući prepunim policama, a još ništa nisi kupio. Tješiš se takav je to dan, vani je jugo, bit će bolje sutra, doći će možda blitva koja sliči na blitvu, bit će bućinih sjemenki, a možda napokon shvatiš i što piše na artiklima koji su na super akciji.

Najradije bi sad išetao iz Konzuma, i sve to ostavio za sutra, ali grmljavina iz stomaka ti ne da. Moraš nešto pojest, pa krećeš prema polici s ribama, na kojima opet piše da su uvijek svježe. Gledaš oradu u oči, kao kakav revolveraš, i nisi siguran je li ova riba ikad morem plivala. Oči su joj mutne – kao da su pokupile sve mrene ovog svijeta – i nije ti jasno zašto Todorić ove ribe ne pošalje na lasersku korekciju vida, jer ovakve kakve su, ne bi privukle ni mačke s Kantafiga.

Ne možeš više, i odlučuješ odustati. Uzet ćeš samo pastu za zube Vademecum, pričao ti je onaj prijatelj da je dobra i jeftina, ali ni to nije lako pogoditi koju ćeš i za koju cijenu – hoćeš classic, expert, natural white, whitening (koja li je samo razlika između natural white i whiteninga?), mentol fresh, repair, flour & plantes – ajme kako je bilo dobro onda kada si u ponudi imao samo jednu pastu, jednu sol, jedan šećer…?

Ne da ti se više misliti, mozak će ti prsnuti od Konzuma i kupovine, uzimaš Vademecum Pro Medic – ionako ti nakon Konzuma treba neki medic, po mogućnosti pro(fesionalac), i eto te na kasi.

Tamo tek počinje cirkus. Ljudi se često žale da im vrijeme leti s vama kroz život, ali na blagajni Konzuma to nije slučaj. Tamo se uspori, možda i stane. Horde turista kao da namjerno zajebavaju jadne blagajnike i blagajnice Konzuma. Ide im kruzer za uru vremena, pa žele potrošiti sve lipe koje su im se našle u špagu. Broje jednu po jednu lipu dok kolona kupaca čeka iza njih. Blagajnica u dresu hrvatske nogometne reprezentacije prevrće očima i najradije bi ih spucala šakom, ali ne smije, mora biti skulirana, jer je mušterija, koliko god okrutna, uvijek u pravu. Dok je gledam, mislim se svaki ti čast što ostaješ mirna u ovim teškim okolnostima obavljajući ovaj naporan posao. Ivica bi ti trebao dignuti spomenik u prirodnoj veličini.

Mijenjam kolonu, jer ovaj turist neće lipe prebrojati sve dok dogodine opet ne procvatu u proljeće, ali i na drugoj kasi identična situacija – Lipe cvatu, sve je isto kao i na drugoj kasi, samo Vademecum moj i Vademecum tvoj, na traci kase još ne postoje.

Pogledom tražim kasu na kojoj lipe ne cvatu, ugledam je, i brže-bolje se prebacim. A kad tamo, blagajnik u svom tom metežu, ludilu i neopisivoj gužvi zrači optimizmom i pozitivnom životnom energijom. Ja, koji ću u Konzumu provesti samo sat vremena, totalno sam depresivan, mrtav i umoran, a on koji je ovdje cijeli dan, uveseljava i nasmijava ljude bacajući baze na njemačkom i španjolskom.

I svaki put kad ga vidim, uvijek je ista situacija – poput najboljeg duhovnog gurua iz depresije diže mnoštvo kupaca, pa tako i mene – odmah se nasmijem i sve mi moje brige oko blitve, špinata, orade, balančane, procvjetalih lipa, banana i kruha s bućinim sjemenkama postanu bezvezne i daleke.

Nije samo on ljubazan i duhovit diljem blagajni Konzuma u Dubrovniku – ali je sigurno među najpozitivnijima. Pitam se je li Ivica Todorić uopće zna da ima ovako fenomenalnog radnika? Pa čekaj, ja sam novinar, mogao bih napisati tekst o ovom ljubaznom i duhovitom blagajniku Konzuma u Dubrovniku, pa neka javnost i uprava Konzuma za to sazna, pa možda i dobije kakvu povišicu.

Kada sam došao na red, zamolim ga da ga slikam i kažem mu za moju ideju, ali on neće ni da čuje. Skroman je i ponizan, i govori mi da je njegovo ponašanje sasvim normalno i da tu nema nikakvog materijala za tekst. Moli me da mu ne napišem ni ime, jer sam mu ga vidio izvješenog na majici. Ok, poštovat ću njegovu volju, ali morao sam ga barem ovako pohvalit okolnim putem.

Da je na svijetu i po blagajnama više ovakvih ljudi koji uvijek svježi s vama hodaju kroz život, ovaj planet bi bio sasvim ugodan za boravak. Do maločas sam bio nervozan, a sada mi se osmijeh zbog dobrog dubrovačkog blagajnika razlijeva licem. Stari, veliki si čovjek, iako to možda ne znaš.

Uzimam Vademecum Pro Medic i pjevušeći Lipe cvatu odlazim u ljepše i vedrije popodne.

Maro Marušić