test

Je li ona finska premijerka normalna?

Autor: Vjera Šuman Autori fotografija: Robert Anić / Pixsell
Nemalo sam se iznenadila kad sam saznala kako cijela dolina Neretve s cirka 30 tisuća stanovnika ima tri turističke zajednice. Čuj to, tri! Dubrovnik, kao najjači turistički brend ima jednu, na nešto više od 40 tisuća stanovnika. Logično je očekivati kako je promocija Neretve jača od Grada, kako vrijedni zaposlenici tih turističkih zajednica danonoćno smišljaju nove načine promocije ljepota Neretve. I onda se, naravno, gomile turista čim stignu u Hrvatsku raspituju kako doći do Neretve. Realnost je, ipak, sasvim drugačija. Kad Maraton neretvanskih lađa ne bi prenosila televizija, nitko, ni u Hrvatskoj, ne bi imao pojma o ljepotama Neretve. Jednako kao što nemaju pojma kako je na Ušću najpoznatiji kajting s gomilom kajtera iz cijele Europe.

Tko je napravio promociju? Individualci, zaljubljenici, ljudi koji su započeli kajting i osmislili priču, pa im grad Ploče nastoji što više otežati život i posao, povećavajući naknadu za koncesiju bez kune uložene u infrastrukturu.  Jednako kao što  pojedini neretvanski ugostitelji sami ulažu u promociju vožnje lađama Neretvom i njenim kanalima,  privlačeći turiste dobro osmišljenim programom. Ali zato svaka od te tri turističke zajednice ima prostor, auto, nekoliko zaposlenika koji sretno i mirno žive promovirajući na svojim stranicama sve ono što su oni drugi vrijedni entuzijasti osmislili. Malo putuju s plaćenim dnevnicama i putnim troškovima, sve u svrhu, je li, promocije. Ima li ljepšeg posla? Hvala dragom Bogu, svi mi uredno ih i dobro plaćamo. Kao uostalom i cijelu HTZ-u. Možemo biti ponosni. Gdje toga ima, osim u maloj sretnoj i bogatoj  zemlji Hrvatskoj.

Kad smo već kod bogatstva, jedno od najbogatijih hrvatskih državnih poduzeća, koje svake godine iskazuje fantastične brojke u dobiti je HEP. Imala sam susjedu koja je radila u zagrebačkoj Elektri. Njena plaća sa završenom srednjom školom bila je dvostruko veća od profesorske plaće, s time da su  u to davno vrijeme, kad druga poduzeća nisu ni sanjala o uvođenju besplatnih sistematskih pregleda, oni to obavljali svake godine, jednako kao i besplatno korištenje teretane ili satove plesa, yoge ili pilatesa. Velike božićnice, uskrsnice i regresi bili su tad nezamislivi bilo gdje drugdje, kao i ljetovanja za siću tamo gdje je HEP imao odmarališta. Danas nije drugačije osim, možda, odlaska u odmarališta, ali su zato otpremnine kad odlaze u mirovinu gotovo u visini cijene male garsonijere u Zagrebu. Oni su, u smislu brige o svojim zaposlenicima, bili i sad su uz bok skandinavskim zemljama. I to je doista prekrasno. No koliko su od svoje dobiti ulagali u infrastrukturu? Tvrde kako stalno ulažu. Najbolji primjer je Grad. Spomenik kulture nulte kategorije pod zaštitom UNESCO-a. Šetajući Gradom ne možete zažmiriti na gotovo nevjerojatne kombinacije debelih, nekoliko puta dodatno motanih žica koje su ubodene na predivna kamena zdanja, kako gdje, ukoso, ravno, malo ovamo, malo onamo. Nemoguće je ne vidjeti stupove na koje osim debelih crnih žica nisu namotane još neke dodatne poput ptičjih gnijezda. Nema kuće u Gradu koja nije unakažena na način kao da je netko dobro pripit postavljao žice:“ Zabi vamo, jače, uzmi tornu. E tako, dobroooo! Uuu, zaboravili smo ovu, ništa sad; povuci ukoso na nju pa vrati na ovu do...!“  I tako u sto mogućih i nemogućih kombinacija. Je li od rata na ovamo postavljena podzemna elektro-infrastruktura? Ma dajte, molim vas. Pa to košta. Cijene struje rastu, nestanci struje sad su nešto rjeđi, ali vijek trajanja aparata i dalje upola je kraći od vijeka u unutrašnjosti Hrvatske. Jer zamislite, kamen privlači gromove.

Na sve to sad još i onaj opasni monstrum Putin zbog kojeg  cijene plina, struje i ostalih energenata  lete u nebo, na što EU odgovara kaotično i potpuno smotano. I što? Plaćat ćemo sve više i više, ali možemo biti mirni, dobit im se neće smanjiti jer, Bože moj, treba dati i državi svoje. Gospodarstvo pritom plaća cijene energenata kao da im je propisana osobito teška kazna jer rade, zapošljavaju  i stvaraju dobit. Sve je dobro, ne treba se uzrujavati, tu je naš ministar od gospodarstva Filipović, koji intenzivno razmišlja kako ublažiti energetski udar na građane i gospodarstvo. Kraj njega se možete opustiti i mirno spavati. Sigurno će naći neko dobro rješenje. Možda neku tvornicu jeftine struje?!

Samo mirno. I rat smo preživjeli. Nekako ćemo valjda i ovo. Neki možda i neće, ali to je samo kap u moru i na nivou statističke pogreške. Kad su pogreške u pitanju, naši meteorolozi mogu biti mirni, nije ovo Mađarska da ih Plenki, kao Orban svoje, smjenjuje zbog krive prognoze. Zasad je Vakula siguran i kad totalno promaši. Kako stvari stoje od svih tema  najbolje se zabaviti s problemima mlade finske premijerke koja je, zamislite molim vas, tulumarila do zore, pripila se i još po sitno flertala s nekim tipom. Nedopustivo. Treba ju smjesta smijeniti. Uopće joj nije pala napamet neka umjesnija zabava s dobrom 'povoljnom' nekretninom ili neko muljanje s imovinskom karticom, zapošljavanje i/ili pogodovanje svojim kumovima ili tajnim poslovnim partnerima. Nešto, brate mili, pametno,  kako je i red i svakako isplativije od obične pripite zabave. E, neš ti zemlje Finske. Zato je potpuno jasno kako ju odma' treba smijeniti. Pa je li ona normalna? Eto vas.

Kolumna Vjere Šuman iz tiskanog izdanja Dubrovačkog dnevnika od 26. kolovoza. 

Popularni Članci