Duša Jasmina Žustre otišla je doma. Što će više dangubiti u stranoj Zemlji kada je obavila ono zbog čega je došla? Mnoga duhovna učenja, ali i mediji koji su zakoračili s one strane smrti, tvrde kako duša prije rođenja bira svoj put na Zemlji. Ako je to točno, duša Jaska Žustre imala je ogromna muda. Ona je birala da će se roditi u tijelu i obitelji s hendikepom, a kud ćeš većeg invaliditeta od slabe viste. Cijela obitelj Žustra, naime, imala je genetskih problema s vidom, a ni Jale nije bio pošteđen. 

Mi, djeca iz Sedam smrtnih grijeha, znali smo biti okrutni prema našem susjedu. Koje god je dijete osamdesetih godina bilo na neki način drugačije, bilo je predmet ismijavanja. Eto koliko je točna floskula današnjih roditelja da su djeca nekoć bila bolja. Zajebavali bismo ga zbog debljine naočala, a kako nije dobro vidio, znao je i nespretno hodati. No Jaska loš vid nikad nije spriječio da dolazi na igralište. Bilo da je riječ o Gagarinu, igralištu u SSG-u ili Kasarni mogli ste se kladiti da će Jasko biti tamo i igrati nogomet. Bila je to prva lekcija koju nas je došla podučiti njegova duša. Da ga nikakav hendikep neće spriječiti da radi ono što voli, a rijetko tko je volio nogomet kao Jale. GOŠK teško da će više ikad imati takvog navijača. 

Jaskova duša nije kao naša 

Čitavu maloljetnost Jasko s hendikepom igrao je nogomet s nama bez hendikepa i trpio podjebavanja. A onda je u jesen 1991. godine zatrubila uzbuna i prekinula naša nogometna okupljanja na Gagarinu, SSG-u i Kasarni. Mi - maloljetnici koji smo trčali kao gazele i imali vistu geparda - otišli smo na razne strane svijeta – jedni na istok - u sklonište tvrđave Revelin - drugi na zapad - u Poreč i Opatiju - treći na jug – u Italiju. Jedino Jasko Žustra - maloljetnik koji nije vidio kao orao i nije trčao kao antilopa - otišao je na sjever – na Srđ, na prvu liniju fronte gdje su početkom devedesetih obitavali isključivo najveći mudaši koje je Dubrovnik ikada imao. 

Lud je ovaj planet Zemlja. Ništa na njemu nije crno-bijelo – osim zebre, dresa Boaviste i još pokojeg kluba – pa tako ni Jaskov hendikep. Mnogima bi to što ne vide dobro bio odličan alibi da ne moraju ići u vojsku, štoviše da odu iz opkoljenog Dubrovnika u Švedsku, Norvešku, gdje god, tamo će mu na račun statusa izbjeglice i osobe s invaliditetom, dati doživotne prihode, možda sutra i državljanstvo, pa će naposljetku zaigrati na Paraolimpijadi za svoju novu državu i okititi se nogometnim zlatom. Rekoh, tako bismo postupili ja, ostala djeca iz susjedstva i brojni drugi (su)građani, a na kraju krajeva, i on sam je bio maloljetan, pa zakonu nije dužan braniti zemlju, ne može mu ništa ni naređena mobilizacija, a kamoli redovno vojno služenje. 

Ali Jaskova duša nije kao naša. Uvijek je imala puno veća muda. Jasko, iako tek sedamnaestogodišnjak, javlja se za obranu grada, hoće u vojsku. Tamo mu se opet smiju, jer kud ćeš ti u HV, pa s takvom Boavistom ne bi pogodio ni plavetnog kita s penala na Gagarinu, a ne neprijateljsku čuku. I sam Jasko je toga svjestan, zna da nije rođen za snajperista, nije važno na koji će način pomoći u obrani Grada i Domovine, nego mu je isključivo važno da pomogne. Na kraju ga je zapovjedništvo Grada uputilo na magistralu, postat će deva, nosit će hranu i ostale potrepštine gore na Srđ. Uvijek je bio manjak deva, pa bi stoga policija i vojska znali skupljati ljude po gradu mimo njihove volje i natjerati ih da nose opremu serpentinama (većinom) pod okriljem noći kako ih ne bi škicnuli s Bosanke ili Žarkovice. 

Dok sam ja kao klasična kukavica u skloništu u SSG-u pod slabom šterikom čitao Zagora i Mister Noa, Jasko je bio žila kucavica između prve linije fronte i grada, pa sve tako do svibnja 1992. kada je tijekom jedne akcije zasvirala sirena za uzbunu. Jale je potrčao i krivo stao, pa su mu popucale tetive na nozi. Tako je okončana njegova karijera deve, ali nakon ljeta 1992. više nije ni bilo potrebe za nošenjem na Srđ jer je dubrovačka okolica prodisala. Jasko je, kad podvučemo liniju fronte, junački odradio najteže mjesece u povijesti slavnog grada pod Srđem. 

Heroji s frankfurtskog kauča 

Onda je rat prošao, a u Dubrovnik su se počeli vraćati punoljetni muškarci bez hendikepa. Čim su došli iz Poreča i Opatije, Italije i Njemačke, Švedske i Norveške dobili su status branitelja, iako je njihov najveći obol u ratu bio što su pratili vijesti na frankfurtskom kauču. Spomenice Domovinskog rata i statusi branitelja dijelili su se kao Facebook statusi Paula Coelha. Na koncu spomeničko-statusne balade u Hrvatskoj je bilo službeno petsto trinaest tisuća i sto četrdeset branitelja. Pa čovječe, ta bi ogromna vojska, da je ikad postojala, čak i nenaoružana, bez problema porazila Putina. Među svih tih 513 tisuća i kusur pravih i lažnih branitelja, međutim, nikad nije bilo ime Jasmina Žustre.  

Desetljećima je Jasko obilazio sudove želeći dobiti status branitelja. Ne zbog materijalnih prava, to mu nikad nije bilo važno. Dovoljna mu je uvijek bila skromna invalidnina, nije mu status branitelja trebao za nikakve financije nego isključivo kao osobna satisfakcija. Džabe fotografije u uniformi sa Srđa koje je snimio Željko Šoletić, džabe razna svjedočanstva ljudi koji su bili s Jaskom, džabe što je Riki Milun govorio da zaslužuje status branitelja više nego 70 posto ljudi koji su ga dobili, sve je bilo uzalud, desetljećima sudovi ništa nisu uzimali u obzir, za njih je Jasko bio nebitniji od minhenskog dezertera. 

Više puta sam pisao o ovoj problematici, ali njegov status branitelja nije se micao iz statusa quo. A onda je za Božić 2022. stigao Djed Mraz donijevši omotnicu s konačnom presudom. Nakon punih 30 godina pravne borbe Jasminu Žustri priznao se status dragovoljca Domovinskog rata. Jasko mi je odmah javio i zahvaljivao mi je za sve što sam u životu napravio za njega davno zaboravivši i oprostivši dječje nestašluke. Čak je odmah otišao u robnu kuću i kupio mi poklon od svoje invalidske crkavice. Rasplakao me je, a i bilo mi je neugodno, jer realno ništa posebno za njega nisam napravio. 

Nedugo iza Jasko se razbolio. Njegova duša odlučila je poći doma. Što će više dangubiti u stranoj Zemlji kada je obavila ono zbog čega je došla? Birala je život sa slabim vidom da nam pokaže kako ogromni hendikep ne mora biti prepreka za napraviti ogromne stvari. Njegov životno-nogometni moto oduvijek je bio – „unatoč slaboj visti, priključit ću se Boavisti!“ Jasko Žustra nije vidio kao orao i nije trčao kao antilopa, ali je nosio kao – deva.  

I imao muda bika.