U parku u Pilama Grad Dubrovnik postavio je drvenu konstrukciju namijenjenu dječjim igrama. Ona predstavlja zidine i tvrđave, ali čim je postavljena odrasli su je zasuli uvredama da joj tamo nije mjesto. Da je ideja ružna i da je lokacija postavljanja tužna. Naravno, zaključak dobrog dijela građana jest: Jadni Grade, što ti rade! Ovo je, što bi rekao stari nadrkani Roger Waters, 'another brick in the wall'  - još samo jedan novi dodatak u dugoj povijesti maltretiranja kamena u zidinama.

Sve je, naime, počelo tamo u 7. stoljeću. Na području otoka Laus, odnosno današnjeg Dubrovnika, živjela su ilirska plemena, a onda su stali pristizati Slaveni i Avari koji opkoliše drevni Epidaurum, pa se izbjeglice iz nekadašnjeg rimskog grada uputiše ka prostoru ispod Srđa. Dalje znamo što je bilo – malo pomalo rimski potomci iz Epidaura izmijenili su otočko naličje Lausa – između kopna i otoka zatrpali su kanal (gdje će kasnije niknuti Stradun) zauvijek promijenivši Google Maps. Zadnje generacije Ilira s kopljem u rukama i tugom u očima promatrali su kako nestaje kanal gdje su njihovi djedovi hvatali ukljate. Neki su zaplakali, ničice pali na koljena i zavapili nebesima:

-Jadni Grade, što ti rade!

Onda dolazi 1317. godina. U samostanu Male braće otvara se ljekarna. Dubrovčani su ljuti, baš kao danas kada se razmatra da se ljekarni Pod zvonikom ukine titula 'dežurna'. Frustrirani su jer čemu vodi ovo hipstersko otvaranje apoteke? Kakvi su to moderni trendovi? Znači li to, možda, da se bolesti više ne mogu liječiti molitvom? Ili da kugu više neće liječiti puštanjem krvi odnosno pijavicama? Uglavnom, zbog otvaranja ljekarne u Samostanu Male braće, žitelji Gradskog kotara Grad organiziraju prosvjed pred još neizgrađenom Onofrijevom fontanom na kojem nose transparente:

-Jadni Grade, što ti grade!

No, dubrovački knez Franko Matović ne obazire se na njihovo njorganje. Nalaže Đivu Kotruljeviću, pročelniku Upravnog odjela za izdavanje dozvola i provedbu projekata Dubrovačke Republike, da zakotrlja izdavanje građevinske dozvole za gradnju Lazareta. Malo je kvadrata u karanteni na Dančama, a oboljelih od kuge sve je više unatoč otvaranju ljekarne u Maloj braći i pijavicama po vikend akcijama. Kreće gradnja Lazareta na Pločama po nalogu Kotruljevića, a evo ti kotarljevića opet u prosvjedu.

Jadni grade, sramota da se Lazareti grade

-Sramota da se Lazareti grade tik do zidina. Tako se narušava vizura grada i ubija njegov višestoljetni sklad.

-Kneže Matoviću, jeste li pitali UNESCO smije li se graditi unutar buffer zone na Pločama?

Tek što je malo jenjala kuga, stiže s istoka nova epidemija. Ovoga puta u obliku Turaka. Ponovno pročelnik kotrlja građevinsku dozvolu, ovoga puta temeljenu na rekonstrukciji nekadašnje ruševine da gradnja Revelina što brže ide, jer je turska konjica nedaleko, a Ivan Rabljanin još nije proizveo dovoljno topova. Žitelji Gradskog kotara Grad ponovno su na ulicama.

-Zar i ti sine, Reveline!

-Jadni Grade! Kneže smrade!

A i godina 1416. ostala je upisana sivim slovima u slavnu historiju Dubrovačke Republike. Tada su vlasti zabranile trgovinu i prijevoz robova. Mogli su se robovi još uvijek držati za kućnu uporabu, ali dobro su Dubrovčani znali kuda sve to vodi. Sutra će besplatna radna snaga skroz nestati, a građani će sami morati nositi teške pomadore skalinima na Svetu Mariju.

-Jadni Grade, sad će i plemići da rade!

Za razliku od danas, unutar gradskih mira, bilo je pregršt stanovnika. A samim tim i djece. No nisu bili svi oduševljeni što je život kolao gradskim ulicama. Neki bi onda bili sretniji da je grad bio pun apartmana, a da djece nije bilo. Među njima je bio i ondašnji dubrovački svećenik koji je na zid crkve sv. Roka isklesao natpis jer ga je nervirala buka:

-Sjetite se smrti vi koji se igrate loptom!

Nije li ovo genijalno? Tadašnjim kotarljevićima kotara Grad smetala je buka djece, pa su im htjeli uništiti djetinjstvo prijetnjama smrću, a slično je bilo i u moje doba. I ja sam tad živio kraj sv. Roka, igrali smo nogomet, a susjedi su nas zalijevali hladnom i vrućom vodom, što bi im se u datom trenutku pojavilo na rubinetu.

-Jadni Grade, što ti ova djeca rade! – govorila je onda baba Dorina, sve samo ne fina.

Danas su svuda apartmani, djece nema, ali stanovnici opet negoduju posebno tijekom zimskih mjeseci. Sad im smeta tišina, grad je pust.

-Jadni Grade, djeca se ne rade!

Dajte se odlučite što hoćete. Buku ili tišinu? U kojem omjeru? Koliko točno djece se smije derati? I kada?

U to vrijeme, kada je grad bio pun domaćeg stanovništva, gradi se i igralište na Pelinama. U međuvremenu je dostigao titulu najljepšeg na svijetu, ali onda su mnogi negodovali, jer „đe ćeš narušivati višestoljetni sklad nekom tamo novom sportskom igrom bacanja lopte kroz koš?“.

-Jadni Grade, kakve su ovo monade?

Uglavnom shvatili ste, uvijek će biti nezadovoljnika koji će govoriti da je bolje bez ikakve novotarije. Čak i ako mu uvedeš struju, žalit će se da je život bio puno bolji dok su se palile šterike. Naravno, treba kritizirati i prosvjedovati, to je osnova demokracije, ali pizditi protiv doslovno svake stvari je osnova lošeg starenja.

Treba se buniti, ali i znati za što se točno boriš

Što se tiče parka u Pilama, otkako sam se ja rodio (A Tito je još uvijek bio živ!), nikad za ništa nije služio. Pardon jest. Za pišanje ljudi i sranje kučaka. Nikad se nitko tamo nije zadržavao, sjedio, taj je park oduvijek bio ružan da ružniji ne može biti. Krivac za to jest Austro-Ugarska koja je napravila put ispod Minčete i zatrpala jarak gdje je kasnije niknuo park. Tu mu prirodno nikada nije bilo stanište. Najviše kulturocida po Dubrovniku napravila je upravo Austro-Ugarska. Obožavam tenis, ovisnik sam o njemu, ali, brate, oni tereni na Buži tik do zidina su smrtni grijeh. Ako ćemo iskreno, i Buža je veliki grijeh prema stoljetnoj starini, pa opet danas stanovnicima kotara Grad jako znači, pogotovo starijim osobama na Prijekom i Pelinama, da ne moraju činiti puno skalina. Kakva god bila konstrukcija za djecu u parku u Pilama, bolja je od samog parka u Pilama. Ako već govorimo da narušava sklad, onda treba cijeli park otamo maknuti. Nikad mu tu ni nije bilo mjesto.

Treba stalno propitkivati, uostalom cijeli moj novinarski posao sastoji se od kritike, ali sve se mora pogledati iz više kutova. U zadnjih 30 dubrovačkih godina zbog mase ozbiljnih stvari je trebalo svašta nešto kritizirati i organizirati prosvjede - primjerice privatizaciju čitavog kvarta Babin kuk – ali nikad nitko u cijelom Dubrovniku nije podigao glas na tipkovnici, a kamoli organizirao išta u stvarnosti. I onda je problem neka sprava za djecu.

Problem, sprava za djecu.

Sprava za djecu.

Djecu.

Treba malo mućnuti glavom da uopće skontaš protiv čega ćeš se buniti. Najlakše je pišati i srati po parku u Pilama, jer on oduvijek jedino za to i služi.

Jadni Grade, što ti rade!