S Nenom uvijek imam temu, dovoljno je u ponedjeljak reći da je ponedjeljak pa da on rezolutno izjavi kako danas nije ponedjeljak nego je to dan iza nedjelje, dva dana prije srijede. I tako, malo pomalo Neno i ja, i još poneko tko se zatekne, odradimo te dnevne teme i, Bogu hvala, prebacimo se na politiku. Ali ne ovu recentnu nego onu četrdesetih i devedesetih. 

Neno mi se neće kontrestat da u prvoj polovini četrdesetih i nije bilo baš najbolje vrijeme za čovječanstvo uopće, pa tako ni za Dubrovnik, dok ćemo se za desetljeća u međuvremenu do danas gotovo uvijek sukobljavati u mišljenjima - ja tvrdim kako je bolje sada, dok on ipak, kao kap stariji od mene, drži mantru kako je ‘prije bilo bolje’. 

Ja ne znam kako je prije bilo. Kad je navodno trebalo biti dobro, ono osamdesetih, to sam nekako preskočio jer sam bio prisutan samo četiri godine. Ono čega se sjećam su devedesete, sklonište, rat pa jad i neimaština. Ajde, ove dvijetisućite su barem bile svjetlo na kraju tunela. Da je društvo bilo zdravije, bilo je. Pare nisu kvarile ljude jer para bilo nije, nije bilo mobitela, interneta i bilo je neko pitomije vrijeme, ali meni, kao vječnom optimistu, nije drago kad Neno i brojna njegova generacija govore kako je prije bilo bolje. Ja baš mislim da je danas najbolje, a od danas da će samo sutra i prekosutra biti bolje. 

Osim rasprava po kafama, rado pročitam i starije Dubrovčane, posebno Dubrovkinje, po društvenim mrežama kada komentiraju javne radove, gradnje privatnih objekata, kuća ili pak samo kad se popravljaju kamene ploče na Stradunu. To vam je, ljudi moji, sve završilo najviše arhitektonske škole u Državi, a u najmanju ruku su još i magistrirali na nekim najvažnijim svjetskim sveučilištima. Odmah mi padne na pamet jedna članica udruženja dubrovačkih arhitekata koja je osamdesetih jedno dubrovačko naselje nacrtala bez iti jednog parkirnog mjesta. I da je bar jedina bila, pa ne bismo imali danas Mokošicu, Goricu, Kineski zid, Čokolino, gdje je teže naći parking nego žiranta za kredit. 

Da je po pitanju urbanizma, uz ove neke neshvatljive propuste, prije u Dubrovniku bilo bolje, složio bih se čak i s gosparom Nenom, kojem nikad ne dam gusta da je u pravu. Kao društvo smo bili manje gramzivi, manje smo letjeli za zaradom, više smo se bavili kvalitetom vlastitog života, a manje kvantitetom. Onima koji su davali građevinske dozvole bilo je važnije živjeti u skladnom gradu nego imati za svaku sumnjivo izdanu dozvolu, a zauzvrat dobiti jedan ili dva stana. 

Lani, preklani, kada je Hotel Sumratin krenuo s velikim radovima, vlasnika su stigmatizirali kako je građevina ružna, nakaradna, visoka i, naravno, da je prije bio bolji. Baš su stariji Lapađani komentirali da je strašno što nam činu, da će svo zelenilo posjeć, da im to prije rata ni’ko ne bi dopustio. O ukusima neki ne vole raspravljati i svatko ima svoje mišljenje, ali Hotel Sumratin danas, kada je gotov, izgleda lijepo i suvremeno. On je i s kvalitetom, opremom, zaposlenicima i gastronomskim novitetima samo dodatna ponuda i hvalevrijedna promjena u Gradu. 

Trideset metara dalje, Grand Hotel Park je primjer svega suprotnoga - ružna zgrada koja izgleda kao stambena, s vlasnicima koji gledaju kako iz godine u godinu još nešto nakaradno izgraditi, vlasnici koji zaključavaju inače prelijep park jer ne daj Bože da se nešto stavi za javno dobro. Od Parka može biti ružniji samo Neptun čiji su vlasnici tek svoja priča, a njihova ljubav prema krajobrazu neopisiva.  

I vlasnici Hotela Sumratin gledaju dobit, ali sudeći po onome što su napravili u Lapadu, Cavtatu i Kalamoti, moglo bi se reći da imaju osjećaj za lijepo i da rade na podizanju kvalitete destinacije. 

A kad smo kod njorganja, neizostavno je njorganje u svezi oborinske odvodnje po Lapadu. Ovima kojima je prije bilo bolje nije zgodan trenutak što se u srce zime kopa. Kada 60 posto radno sposobnog stanovništva ne radi ništa u iščekivanju turističke sezone, koja je daleko od nas, smeta što se kopaju ceste, polažu cijevi, gleda izbjeći ove velike poplave za koje smo sami sebi krivi zbog prekomjerne gradnje, gdje smo sve živo i neživo posjekli pa nemamo ništa zeleno što će upiti ove silne kiše. Uvijek nam je netko drugi kriv. 

A i Gradonačelnik je kriv prvi. Zadnjih desetljeća se nikad više u Lapadu nije gradilo, a on baš svojim građanima izbija argument da ovo sve radi jer su u svibnju lokalni izbori. Navikli smo da se oni pravi radovi izvode svake četiri godine i da budu gotovi dva dana prije treće nedjelje u svibnju. I tako je uvijek bilo, a Mato Franković kao da zanemaruje tradiciju i radi od nas budale. Zna se zašto se kopa u petom mjesecu, pa valjda da gosti koji već tada dolaze vide da i mi nekog vraga radimo. Ja bih na onoj kafi reko da je svibanj najbolji za javne radove, a gospar Neno bi kontrasto i reko: „E nije, nego maj”. 

On tako meni stalno priča za slučaj da ja ne znam što je bilo, što je bilo. A ja uglavnom ne znam što je bilo i je li bilo bolje, ali nadam se da će nam svima danas biti bolje. A sutra još bolje.