Još otkako je onaj znanstveni ludonja u drugoj polovici 19. stoljeća ustvrdio da sunce na nebu ne služi samo kako bi se okretalo oko Katoličke Crkve, već ima i ljekovita svojstva, štoviše vitamin D, inače rijedak u hostijama i drugim prehrambenim namirnicama – te tako utkao put prema kupališnom turizmu – nad istim tim turizmom na istočnoj strani Jadrana, već gotovo dva stoljeća, lebdi nerješivo filozofsko pitanje:

Kako produžiti sezonu i privući goste zimi?

Najveći dubrovački turistički umovi od Pave Župan Rusković do Nikole Župan Dobroslavić danonoćno su bdjeli nad nerješivom turističkom zagonetkom pokušavajući odgonetnuti najteže pitanje hrvatskog čovječanstva, pitanje svih pitanja, koje bi zauvijek donijelo neprekidni gospodarski rast zemlje, koji ionako počiva isključivo na turizmu.

-Mislim, dakle da ne smijemo izvoditi Elementarne čestice – uzviknuo je Nikola Župan Dobroslavić  nakon dugog razmišljanja dodavši da je izvođenje neutrina, gravitona i fotona, tih elementarnih čestica od kojih je sazidan svemir, nepogodno za razvijanje zimske sezone, „jer se na taj način vrijeđa osjećaje muslimana“, koji, kako svaki dan vidimo na vijestima, jedini u ogromnom broju dolaze u Lijepu našu u kasnu jesen, a kako izgleda, nastavit će i tijekom zime, i to preko korporacijskih turističkih agencija Krijumčarska putovanja d.o.o.

Drugi pak, poput Srđevaca, misle, dakle da će zrakoplovna veza s Frankfurtom, poput Isusa, učiniti čudo i riješiti stoljetni misterij. Učili su Srđevci još iz zemljopisa u osnovnoj školi da je taj Frankfurt na Rajni, Majni, Lajni, kojoj li je već rijeci, najveće europsko prometno čvorište, i ako ubacimo u taj prometni kaos i liniju prema Dubrovniku, netko će se zajebati na aerodromu – velika je to zračna luka i nije laka za snaći se – pa će naletiti i u naš grad u srce zime.

Još jedan veliki turistički um, onaj Vlahušićev, pak misli, dakle da će Zimski festival s klizalištima i indijanskim šatorima na Stradunu natjerati turiste na posjet Dubrovniku.

Koliko se god trudili, koliko god vigvama Čejena i Sijuksa na Stradunu podigli, koliko god pošmrkali Frankfurta na Lajni, koliko god Elementarnih čestica, crnih rupa, Velikih praskova i tamne materije zabranili, koliko god dugo Pave Rusković ponosno nosi titulu Župana – nismo se pomakli s mjesta – lakše je u Dubrovniku zimi naći posao, nego turista.

Zašto je tome tako, pitaju se i ovih dana najveći dubrovački mozgovi, privatni iznajmljivači, galebari i Slavonci na privremenom ropstvu po hotelskim šankovima i kuhinjama?

Odgovor, koliko god na prvu izgledao težak, utvari je sasvim jednostavan. Misterija zašto nemamo nijednog gosta zimi je – malograđanština. Što je sad to i kakve veze ima s zimskim turizmom?

Da bismo objasnili što je to i vezu s ukletim mjesecima siječnjom i veljačom, moramo se vratiti u povijest i prodrijeti malo u našu kulturu i tradiciju. Dubrovčani, ne biste vjerovali ali je tako, najpoznatiji su u svijetu po davanju imena najelementarnijim česticama u prostoru. U povijesti čovječanstva, osim Dubravčana, samo je još zabilježeno da kvantni fizičari davaju imena najelementarnijim česticama od kojih je satkano prostorvrijeme svemira. Da vam je lakše shvatiti, uzmimo kao primjer Danče.

Za prosječnog Amerikanca i Britanca, Danče su najobičnija stjenovita plaža i kraj priče. Za kvantne fizičare, s druge strane, Danče ne postoje. Odnosno ne postoje na način na koji ih mi doživljamo, već su sastavljene od energije koja se ukazuje u obliku kvarkova i atoma. No, i Dubrovčani, za razliku od Amerikanaca i Britanaca, baš poput kvantnih fizičara, znaju da su Danče sastavljene od manjih čestica. Za njih su Danče čvrsta materija sastavljena od bezbrojnih mrkjentona i stijenitona, a svi oni imaju svoje ime, baš kao i u kvantnoj fizici – Turčin, Putić, Standal, Mala, Srednja i Velika Barutana, Tapit, Vješala, Plićak, Mala Špilja, Velika Špilja, Tuš, Prva vala, Druga vala, Treća vala, U dumana, Mala taraca, Velika taraca, Teren, Betula, Ispod borova, Velika Amerika, Mala Amerika...

Dođe tako Amerikanac na Danče, i pita Dubrovčanina koliko je udaljena ona tamo stijena, da može skontati je li mu daleko za otplivati, a ovaj mu kaže:

-Misliš, do Velike Amerike? – odgovori lokalac, a Amerikanac u čudu gleda mrkjentu od jednog metra koja ponosno nosi naziv kao da se prostire od Kalifornije, pa sve do Floride.

Naravno da je to relativno i da spada pod opću teoriju relativnosti, jer kada prosječni Dančar koji živi oko parka Gradac, svaki dan gleda te nepregledne čestice svemirskog prostranstva po Dančama od kojih je svaka toliko ogromna da ima vlastiti naziv –  od Velike i Male Amerike, pa sve do Velike i Male Barutane - normalno je da nikad u životu nije bio u Lapadu, jer je to u njegovom kvantnom umu toliko daleko da bi mu trebala brzina svjetlosti za posjet tako udaljenim krajevima. Lapad je za njega, u njegovoj specijalnoj teoriji relativnosti, dalek isto kao i Miami.

Tu dolazimo do ključnog problema zimskog turizma u Dubrovniku. Naš se grad smjestio na malom području – s jedne strane stiska ga Srđ, a s druge more, s treće Župa Dubrovačka, s četvrte Primorje – prostora nema nigdje, odavno je potrošen, ne samo što se tiče naziva čestica od kojih se sastoji. Nekretnine koje su već izgrađene malene su, muku muče s kvadratima, pa bilo koji gost, za vrijeme juga i kiše tijekom zime, ne može raditi apsolutno – ništa.

Zamislite se vi u toj situaciji. Došli ste u Dubrovnik u zimskom periodu, sedam dana lijeva kiša i puše jugo – što možete raditi? Doslovce ništa. Zato i ne dolazite. Možete imati dnevno sedam linija s Frankfurtom, Londonom, Parizom, Rimom, Barcelonom, ali džabe – nećete posjetiti Dubrovnik, jer je on ovisniji o suncu i lijepom vremenu, nego džanki o heroinu.

Pa koje je onda rješenje misterije o zimskom turizmu? Da nema te malograđanštine i da prosječni stanovnik i političar Dubrovnika i okolice može sagledati širu sliku – umjesto do Turčina, vidjeti do Turske -  bilo bi mu jasno da Dubrovnik nisu samo stari grad, Pile i Danče, nego čitav prostor od Prevlake do Stona, područje bivše općine.

Upravo na tom prostoru, jer svoga nema, Dubrovnik treba napraviti sadržaje koji će zadovoljiti goste dok vani pada kiša. Zašto se u Primorju, primjerice prema gornjim selima, ne može napraviti čitav novi grad, recimo za kulturu, gdje bi se umjetnicima po povoljnim cijenama iznajmljivali prostori za izložbe, kazalište predstave i sva druga kulturna čudesa? Zašto se u Konavlima ne može izgraditi čitav manji grad, nešto poput zatvorenog Gardalanda, gdje bi se obitelj s djecom mogla zabavljati bez obzira na vremenske prilike? Zašto se u župskom polju ne bi izgradio stadion i zatvoreni rekreacijski centar gdje bi se moglo trčati i baviti sportovima dok je vanka delumbija? U Dubrovniku sada, vjerovali ili ne, uopće ne možete igrati tenis, ako pada kiša. Nema nijedan zatvoreni teren, a mi pričamo o zimskom turizmu i avionima s Frankfurtom na Zračnoj Lajni, Liniji, što smo ono rekli?.

Problem s Župom, Konavlima i Primorjem je taj što je to druga općina, država,kontinent – dalek kao Velika Amerika -  i što Grad Dubrovnik ne može, sve i da hoće, izgraditi ove gore spomenute sadržaje bez ogromne birokracije i političke volje. Jedini zajednički projekt koji je dogovoren je groblje na Dubcu, a vidjeli smo i koliko mu je trebalo i kako to ide, kada se Grad mora dogovarati sa susjednim općinama pogotovo kada su iz suprotnih stranaka.

Čemu služe te općine oko Dubrovnika? Sve ovise o Dubrovniku, a same nisu u stanju napraviti gotovo ništa osim općine Konavle, koja je opet ovisna o aerodromu, jer je on - dubrovački. Pogledajmo samo Primorje. Tamo nema vode i kanalizacije, a kamoli neka koncertna dvorana ili noćni klub koji bi privukli goste tijekom zime.

Umjesto da svi skupa šire mislimo, dakle da nam svima bude bolje – da zajednički razvijamo Grad od Prevlake do Stona i neka se cijeli taj prostor zove Dubrovnik, a ne Velika i Mala Međa  - mi se kupamo na našim malim mrkjentama i nismo u stanju vidjeti dalje od Male Amerike.

A Amerikanci zimi pohode, ne biste vjerovali, gradove na način da se zabavljaju suhijeh opanaka i mokra, znate već čega. E toga što je u naših galebara zimi suho, dok su im opanci mokri od dosadne kiše koja dan za danom pada po Putiću, Plićaku, Standalu, Tušu, Tapitu, Velikoj Seki i Maloj Mrkjenti.

Od silne depresije, ne preostaje ti ništa drugo, nego biti na kokainskoj liniji do Frankfurta.

Maro Marušić