Prvi projekt je aplikacija Liquid Democracy u vrijednosti od 132 tisuće eura od čega je novac iz EU fondova u iznosu od 108 tisuća eura. Cilj te aplikacije je bio digitalno glasovanje. Drugi projekt je videoigra My Dubrovnik u kojoj su se građani mogli okušati u upravljanju gradom kao gradonačelnik. Prema javno objavljenim podatcima, ukupni izdaci za taj projekt iznosili su 1.642.928,00 kuna, od toga europska sredstva bila su 1.396.472,34 kuna.

Naravno, nemam pojma o detaljima istrage, o čemu se točno radi, niti ja trebam donositi ikakve (prerane) zaključke. To je na sudu, svi su nevini dok se ne dokaže suprotno. Viktoriju Knežević poznajem osobno, nimalo ne sumnjam da je ovim idejama iskreno željela poboljšati društvo. Možda je u provedbi ovih projekata negdje slučajno zeznula zbog ovog ili onog razloga - zaista ne znam, niti u to želim ulaziti - ali poznavajući je, siguran sam da je u startu imala plemenite namjere.

Što se točno dobije financiranjem?

No bez obzira što sam siguran da joj je misao vodilja za pokretanje ovih projekata bilo opće dobro, nisam siguran bi li se njima postigla posebna društvena korist. Naime, što se točno dobije financiranjem videoigre My Dubrovnik i aplikacijom Liquid Democracy? Videoigra MyDubrovnik dobra je ideja, građane se trebalo učiti kako voditi grad, društvenoj odgovornosti, ali kako ih uopće natjerati da ju 'igraju' pored šume svih ostalih aplikacija? Kako da ta igrica postane popularna kada ljude posebno mlade politika uopće ne interesira? Liquid Democracy također je odlična ideja, potiče građane na aktivno sudjelovanje u demokratskim procesima umjesto gunđanja i pasivnosti, ali opet kako ju provesti u praksi? Kako građane uopće natjerati da ju koriste kada ni na izbore ne izlaze u većem broju?

Kako god, činovnici iz EU-a vidjeli su benefite za civilno društvo, te su donijeli zaključak da se ovi projekti vrijedni skoro 300 tisuća eura trebaju financirati. Iskreno, meni su upravo ti birokrati koji odlučuju što će se financirati, a što ne, najodgovorniji u čitavoj priči. Ideje Knežević odlične su prema nekima za koje su odobreni novci iz EU fondova, a totalno su apsurdni. Valjda bi i tu trebala postojati odgovornost, da se javnim novcem ne financiraju projekti koji nemaju nikakvu, a kamoli (širu) društvenu korist, a ovdje ćemo nabrojati isključivo one najluđe.

Tako je svojedobno u Mađarskoj planiran fitness za pse. Činovnici iz EU-a valjda su zaključili da bi bilo pametno da koker španijeli dižu utege, pa su odobrili financijsku injekciju u iznosu od 160 tisuća eura. Na kraju taj fitness centar za pse nikad nije otvoren. A pazite tek ovo teološko sufinanciranje. Dali su par tisuća eura za projekt koji proučava koji centri u mozgu odlučuju hoće li netko biti vjernik ili ne. Znaju EU birokrati podijeliti lovu svojih država članica i onim državama koje nisu članice. Tako su dali 24 tisuće eura za nijemi film u Srbiji, jer promiče 'neverbalnu komunikaciju'.

Svojevremeno je bio financiran i legendarni projekt Donkeypedia. Cilj projekta je bio istražiti europski identitet putem putovanja magarca kroz Nizozemsku, interakciju s lokalnim stanovništvom i školskom djecom dok istovremeno piše blog o svojem iskustvu. Ovaj projekt bio je dio inicijative EU-a „Godina međukulturnog dijaloga“, vrijedne 7 do 8,5 milijuna eura. Zaista teška glupost.

No, nismo još došli do vrhunca. Najbizarniji i najapsurdniji EU projekti odvijali su se u Mađarskoj. Spomenuli smo već bugarske čučnjeve pasa, ali postoje još luđi projekti u kojima se rasipao EU novac. Pazite, molim vas, ovo: u mađarskom Bodrogkeresztúru dobili su 103 tisuće eura europskog novca kako bi izgradili vidikovac visok 40 centimetara. Ej, 40 centimetara. Pa toliki je vidikovac u prosječnog crnca. Najluđe je od svega što gradnja tog vidikovca nije ni bila nužna jer se nalazi na uzvisini s koje ionako puca pogled, ali bez obzira na to, EU je dala novac, napravio se 40 centimetara…, ej 40 centimetara,… visok vidikovac, a naposljetku je uokolo izrasla šuma pa sada nakon završetka EU projekta više uopće nema pogleda, a to mu je bio kao glavni cilj.

Himalaja mađarske ravnice

I ovaj sljedeći projekt je genijalan (opet riječ o Mađarskoj). U Nyírmártonfalvi su planirali šetnicu kroz šumu i prijavili projekt za EU fondove. U međuvremenu, dok su čekali odluku EU činovnika, posjekli su stabla kuda je šetnica trebala ići, ali su im svejedno briselski birokrati dali prekrasnih 150 tisuća eura za šetnicu kroz šumu, iako šume više nema. Ali ne budimo pesimistični, možda će izrasti.

Ovaj sljedeći (ponovno mađarski) biser možda je i apsolutni kralj. EU je dala skoro 100 tisuća eura za gradnju sanjkališta u Jakabszállásu. Sve bi to bilo lijepo i bijelo da tu pada snijeg, ali riječ je mađarskoj ravnici, pa ni plesovi za prizivanje snježnih padalina odveć ne pomažu. Projekt je u mađarskim medijima dobio posprdni naziv Himalaja mađarske ravnice, a nedugo iza lik koji je prijavio projekt propao je. No nije on lud u ovoj priči, nego onaj tko mu je dao novce. Pa dragi EU birokrate, kako ti uopće može pasti na pamet da daš lovu sanjkalištu usred mađarske ravnice?

Ali zašto bi EU birokrate bilo briga za javnu lovu kada ni njihovi šefovi na najvećim položajima za nju ne mare? Von der Leyen i priču o potrošenim milijunima na cjepiva svi znaju, a mi ćemo se sjetiti njenog prethodnika Josea Manuela Barrossa, odnosno njegovo rasipništvo, a ovdje donosimo svega par primjera u bogatoj kolekciji potrošnje javnog novca. Tako je Ured Barrossa svojevremeno stukao 250 tisuća eura na privatne letove avionom u svega 9 mjeseci, a tijekom navedenog perioda on je legenda pohodio UN-ov skup o klimatskim promjenama. Također, predsjednik Europske komisije sa svojih osam asistenata proveo je četiri noći u njujorškom Hotelu Peninsula za 28 tisuća eura, odnosno 778 eura po osobi za jednu noć. Lijepi luksuz, zar ne? Idemo dalje - tijekom 2008. i 2009. godine potrošili su 20 tisuća eura na poklone za briselske goste govornike uključujući i nakit Tiffany, a tisuće eura znali su potrošiti i na raznorazne koktel partyje. Ima toga, naravno, još puno, ovo je samo djelić rasipništva javnim novcem raznih europskih šefova, ćata i ostalih birokrata.

Gledajući sve ovo postavlja se pitanje zašto Ured europskog javnog tužitelja ne istražuje svo ovo besmisleno trošenje? Ovako pak izgleda da su jedni cijepljeni od istraga, a na drugima se trenira strogoća. Valjda EPPO stvarno ne interesiraju cjepiva.

*Na fotografiji je vidikovac u Mađarskoj