Zadnjih par dana smo svi bili suočeni, i u tisku i u svakodnevnim ćakulama, sa stotinama informacija o dočeku rukometaša, o tome kako je Hrvatski rukometni savez otkazao prvobitno planirani doček koji se dogovarao sa Gradom Zagrebom, pa onda o istom tom dočeku koji je organizirala i dogovorila Vlada.

Kao što je to kod nas zadnje vrijeme uobičajeno, građani su se odmah podijelili. Neki su protiv Tomaševića a neki protiv Plenkovića. Slušajući što se o tome priča ovih dana mogu pobrojiti nekoliko stavova koje sam više puta čuo. Jedni govore da je Plenković dobro učinio jer da su Možemo-vci „jugoslaveni“. Drugi se protive i govore da je Plenković napravio „državni udar“ jer je, protivno Ustavu i zakonima, uzurpirao gradski prostor bez dozvole Grada Zagreba. Treći kažu da treba bit sram i jedne i druge. Četvrti napadaju Thompsona i govore da bi on, kao deklarirani Hrvat, trebao spriječit da se zbog njega dijeli hrvatski narod. Peti govore da su rukometaši, od nekoga iznad njih, instrumentalizirani i zaklinju se da više neće pogledat niti jednu utakmicu hrvatske rukometne reprezentacije. Taman se borili za zlatnu medalju.

Kad čovjek sve to čuje moraš se zapitat koji je Vrag ušao u nas? Da od „gotovog pravimo vjeresiju“. Imamo svoju državu, nema sumnje što svi mislimo o vrijednostima naše samostalnosti. Nema suštinskog neslaganja oko temeljnih pitanja opstojnosti, a sukobi su sve žešći. Bože mi oprosti, na rubu smo međusobnih sukoba. Da li i fizičkih?

Pa se, logično, postavlja pitanje kako je ovo došlo ovako daleko? Je li moguće da se ovo slučajno dogodilo? Da su uskoro zakazani nekakvi izbori još bi se ovo i moglo shvatiti. Ali, nikakvih izbora nema i neće ih biti još tri godine. Jasno je da se oba dva „ovna“ gađaju riječima i dokazuju svoju moć, a pri tome ne vode računa da njihove verbalne uvrede i napade ne slušaju samo trezveni građani. Da, da, među nama ima i onih potkapacitiranih, nasilnih i sve mi se čini da je samo pitanje trenutka kada će neki takav pojedinac posegnuti i za nasiljem, nakljukan sve oštrijim istupima ovih desnih ili lijevih političkih „kokota“. Ako bi se to dogodilo, tko bi onda bio kriv?

Iz rezultata posljednjih parlamentarnih izbora (iz 2025.) vidi se da je biračko tijelo u Hrvatskoj podijeljeno, otprilike, na cca 52% desno orijentiranih birača i cca 48% lijevije orijentiranih. U posljednje vrijeme se političari koji zastupaju te (obje) opcije trude osobno uvrijediti one drugačije. Pa im upućuju uvrede, jedni druge proglašavaju „ustašama“, „jugoslavenima“, „rigidnim ljevičarima“ itd. itd. Nemojmo zaboravit da je Trump-ova ministrica za domovinsku sigurnost ubijenu građanku Minnesote (Renee Good) proglasila „rigidnom ljevičarkom“. Pa sve da i jest gđa Good bila takva je li to opravdava njeno ubojstvo?

Treba postavit pitanje, i desnima i lijevima, je li domoljubno podijeliti cijeli naš narod samo da bi se dobio, ili učvrstio, još koji glas na budućim izborima? Je li domoljubno unositi nemir u vlastiti narod?

Konačno, je li oni (desni ili lijevi) misle da će uvredama postići da oni koje napadaju promijene svoje mišljenje?

I jedni i drugi se igraju šibicama. Da li će zbog toga izbiti „požar“ još ćemo vidjet. Ipak, u tom njihovom zajedničkom „kokošinjcu leti perje“ a kao da nisu svjesni da ogromna većina ovoga naroda želi mirno proživjet i preživjet sa nedovoljnim plaćama i penzijama. Uz troškove koji su isti ili pretežno veći nego u drugim zemljama Unije. A ti sretnici iz Unije imaju po 3-4 puta veće plaće od naše sirotinje.

A, možda do svega ovoga dolazi samo da se skrene pažnja šire javnosti sa drugih, puno važnijih, tema? Kao što neki smatraju da je cijelu barufu oko Greenlanda predsjednik Trump pokrenuo samo da bi se u Americi što manje pričalo o Epstein-u ili o cijelom nizu neispunjenih predizbornih obećanja.

A u Hrvatskoj ima jako puno presudnih tema o kojima se ništa ili malo čuje i propitiva u javnosti i medijima. Nisu to samo teme demografske katastrofe, iseljavanja, strane radne snage ili malih plaća, a osobito penzija. Evo na primjer, ne znam koliko je narod svjestan što bi značilo pristupanje Hrvatske u OECD i u kojoj je fazi taj postupak. A u tome se kriju itekakve zamke i opasnosti. Ali to naš narod slabo interesira, a izravno će utjecati na život skoro svakog pojedinca. To je zasebna tema o kojoj ću, drugom prilikom, napisati članak.

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora