Baš kao što država više od dva desetljeća tolerira veličanje ustaša i njihove simbole, tako je i s pirotehnikom. Dopušta se njena uporaba od stadiona preko svadbi i maturalnih povorki, pa sve do koncerata, a počinitelji u pravilu ostaju nekažnjeni, iako krše zakon
Još dok sam bio mali fascinirala me fasciniranost ljudi pirotehnikom. Zapališ petardu, baciš je, ona eksplodira. E i? Što je tu zanimljivo? Ili još gore, dimne bombe. Kao super cool fora je gutati gusti dim. Što tek reći za topovske udare? Uživaš u buci? Pa ja ne mogu isprigati teleće šnicle s upaljenom napom koliko mi njen zvuk smeta, a kamoli da osobno proizvodim debele decibele. Najviše razumijem oduševljenje bengalkama, ajde tamo je upaljena vatra – a gledat vatru kako gori, vodu kako teče, i bubnjara Mgle Darksidea kako svira Exercises in Futility V mogu iznova i zauvijek – ali opet nije ni ona nešto zanimljiva, brzo izgori, a često ti iskrama upropasti odjevni predmet.
No, ja nisam prosječni građanin pa je cijeli ovaj uvod za našu priču bitan kao predigra u pornićima. Prosječni građanin, naime, voli pirotehniku više od svoje žene. Njemu su i krštenje, i krizma, i vjenčanje, i Božić, i Nova godina, i nogometna utakmica, i Divlja liga, i koncerti lakih nota samo kulisa za pucanje, paljenje, bacanje... Volio bi prosječni građanin i sprovode da se tamo pale benge, ali jebaji ga, nije u nas takav običaj, što ako iskra padne na lijes, pa se mrtvac zapali? Dobro ajde, neće umrijet, jer je već na vječnim zgarištima, ali mi Hrvati, katolici i vjernici pokapamo mrtve, a samo krivovjerci ih spaljuju, zar ne? Nije li ovo ludo? Prosječni građanin obožava vatru, ali mrzi krematorij. U Varanasiju hindusi mrtve na Gangesu spaljuju 24 sata. I po danu i po noći gori vatra. Kakav spektakl! Zar ne bi prosječni građanin bio najsretniji da se mrtvi Hrvati pale po cijele dane i noći duž Omble, Krke, Save i Korane? Vječita zabava, vječna vatra, baš kao u Sarajevu samo bez mrskih komunjara.
No fire, no party
Jer, ako ništa ne puca i ne gori, nema zabave. Doduše, zakonodavac zabranjuje korištenje svih pirotehničkih sredstava osim oko Nove godine, ali nitko se ne bavi prijestupnicima. Baš kao što će u Varanasiju neki Indijac više kaste ako siluje Indijku niže kaste najvjerojatnije proći lišo, tako ni u Hrvatskoj nema skoro nikakvih kazni u vezi pirotehnike. Najgori slučaj dogodio se prošle godine na svadbi u Šibeniku kada je muškarac ispalio signalnu raketu i usmrtio jednu od uzvanica. Nepravomoćna presuda još uvijek nije donesena što je smiješno, jer se manje-više sve o slučaju zna, pa zaboga nije atentat na Kennedyja.
Baš kao što država više od dva desetljeća tolerira veličanje ustaša i njihove simbole, tako je i s pirotehnikom. Dopušta se njena uporaba od stadiona preko svadbi i maturalnih povorki, pa sve do koncerata, a počinitelji u pravilu ostaju nekažnjeni, iako krše zakon. I onda dođe ljeto, sunce ožeže i nebo i zemlju, sve je suho poput spolovila supruge prosječnog građanina, pa iz dana u dan čitamo i slušamo o novim požarima.
Nekoliko je uzročnika velikih požara počevši od piromana. O njima se ne treba puno govoriti, riječ je o mentalnom poremećaju, i takve likove trebaju stručnjaci nadzirati. Drugi uzročnik požara je nepažnja poput opuška, neke dječje igre koja loše završi (vidi Vjesnikov neboder) ili, primjerice, paljenja korova. I to treba kažnjavati, možda čak zabraniti pušenje po svim otvorenim javnim prostorima gdje ima flore, ali riječ je o nehaju, nesretnim slučajevima, pa ne treba biti prestrog.
Ono gdje su mogući najbolji rezultati u sprječavanju požara je upravo pirotehnika. Imali smo nedavno slučaj na Gorici gdje je budalaš vatrometom zapalio šikaru. Sreća u nesreći je bila što je vjetar išao na šmrk vatrogascima, ali da je puhao u drugom smjeru, pitanje je što bi bilo s kućama i autima. Pa je isto tako nedavno bio slučaj u Srebrenom, pa je nekoliko signalnih raketa tijekom zadnjeg desetljeća zapalilo Srđ, i tko zna koliko još sličnih slučajeva kojih se više ni ne sjećamo, a mogle su rezultirati ogromnom tragedijom.
Prošle godine pijani i nadrogirani Debil je na Dančama za vrijeme utakmice Divlje lige ispaljivao jednu za drugom signalne rakete, a one su padale po parku Gradac. Pravo je čudo da se ništa nije zapalilo, ni da parkirana auta nisu stradala. Najluđa stvar u čitavoj priči je da Debilu nitko ništa nije rekao, zveknuo mu šamarčinu i naredio mu da prestane, nego su svi prešutno odobravali, jer čovjek radi atmosferu, a vaterpolska utakmica se ne igra radi vaterpola nego isključivo zbog atmosfere koju stvaraju navijači.
Naravno, ništa se neće promijeniti
Baš kao što prosječni građanin prešutno odobrava signalne rakete Debila, tako i država tri desetljeća prešutno odobrava korištenje pirotehnike, pa se tijekom ljetnih mjeseci čudi kako obala gori. Nije čudo što ima ovoliko požara, nego je čudo što ih nema puno više. Svaka utakmica, svako krštenje, svaka krizma i vjenčanje, pa čak i dječji rođendan, potencijalni je recept za katastrofu. Prije neki dan je u Čokolinu za vrijeme nogometnog turnira za mlađe uzraste bilo stotinjak djece, a onda je cijelo naselje stresao topovski udar. E tu leži ključ cijele priče. Počinitelje treba lijepo kazniti kako sutra ne bi nikome ništa slično palo na pamet. Jedino se oštrim kaznama situacija s pirotehnikom može poboljšati.
Sjetimo se vremena kad se za nenošenje kacige plaćalo 50 kuna. Nitko je nije nosio, a onda preko noći kazne su se podignule prvo na 700, a onda i na 1000 kuna. Svi su počeli nositi kacigu, i tako je ostalo sve do danas. Istu stvar treba i s pirotehnikom. Jako kažnjavati, i tako stvoriti društvo kome je slavlje s vatrom i pucanjem nevažno. Zašto bez obzira na tradiciju ne bismo ukinuli i vatromet na otvaranju Igara, iako se izvodi u kontroliranim uvjetima? Pogledajte strah u očima pasa i mačaka za vrijeme vatrometa pa će vam reći što misle o kontroliranim uvjetima.
No, naravno da se ništa neće promijeniti kada i ljudi koji vode ovu državu uživaju u pucanju, i to ne iz ćoraka, nego iz kalašnjikova. Dovoljno je vidjeti njušku bivšeg ministra Josipa Dabra kako gušta dok ubija „one livade, one rijeke, one šume i puteljke“. Ili kako bi rekla Hanka Paldum feat. Josip Dabro:
Ali pamtim još
one livade, one rijeke
one šume i puteljke
staru raketu što se smije
dok pepeo sve ne prekrije
