Počela je još jedna školska godina. Nova generacija prvašića kreće u obrazovni sustav. Bolje rečeno, nije baš da (se oni) kreću. Prije bi se reklo da ih roditelji voze. U školu i iz škole. Ja ne samo da sam u školu išao sam samcat, nego i u vrtić. Živio sam tada u Sedam smrtnih grijeha, a vrtić i škola su mi bili na Ilijinoj glavici što hoće reći da je trebalo svladati nekoliko cestovnih prijelaza. Na nekima su bili semafori, na drugim nije bilo ni zebre. 

Netko će sad reći - lako je meni osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo samom ići u školu i vrtić. Nije tada bilo ni jogurta, a kamoli auta. Bogami, to nije istina. Još se živo sjećam moga starog kako pičkara jer ne može naći parking u SSG-u. Sve je vrvjelo jugima, fićima, golfovima, rijetki su bili muški koji ništa nisu vozili. Ako smo se složili da se i onda prometalo, što ja to onda želim poručiti? Da sam bio pametniji i sposobniji od današnje djece, jer sam sam pješke išao u školu, a njih voze roditelji, iako je tada bila skoro identična cestovna opasnost kao i danas? 

Mogla je atomska bomba udariti u tvoju zgradu, ti ne bi znao 

Naravno da nisam bio ništa ni pametniji, ni napredniji od djece digitalnog doba, ustvari, bolje bi mi pristajao pridjev 'nazadniji' – što se najbolje danas vidi dokle sam u životu dogurao – no u odnosu na njih imao sam ogromnu prednost. Moji roditelji, za razliku od današnjih, nisu bili toliko okruženi medijima. Imali su Dnevnik u 19 i 30 i Slobodnu Dalmaciju. To je sve. Ako nisi kupio novine i pogledao Dnevnik, mogla je atomska bomba udariti u stan do tvojega, ti za to nisi imao mrtve veze, saznao bi tu vijest tek nekoliko mjeseci kasnije kada bi ti djetetu zbog radijacije izrasla treća ruka. Ovi u Gružu pojma nisu imali što se događa u Lapadu, stanovnici stare gradske jezgre, a bilo ih je onda pozamašan broj, nikad nisu ni čuli za Montovjernu, a kamoli ju pohodili. Borisu Magdiću, Srđanu Pađenu i Jošku Marlaisu, žiteljima gradske jezgre, trebalo je na komadu karte crtati mapu kada su odlazili na probe bendova u sklonište crkve sv. Mihajla. Uzmeš četvrticu, iskrcaš se tu i tu, pređeš cestu tu i tu, ako ti auto trubi tu-tu, pričekaš da prođe… 

Nije bilo Google Mapsa, interneta, pametnih telefona, svijet je bio znatno skučenije mjesto nego danas. Urednici novina i TV dnevnika morali su probirati informacije, jer nije bilo mjesta za sve, nije bilo beskonačnog prostora na internetu kao danas. Do ozbiljnog urednika medija doprla bi tako vijest da je dijete na putu do škole poginulo na pješačkom prijelazu u Sremskoj Mitrovici, ali u isto vrijeme bi zaprimio telefaks kako je Alija Sirotanović sam samcat iskopao rudnik mrkog ugljena. Drug Tito ga je potom upitao kako da ga nagradi, a siroti Sirotanović mu je odgovorio: „Većom lopatom!“ 

Pa naravno da se pored Alije u Dnevniku ne može tiskati prometna nesreća. Nisu mogli ni pedofili, a kamoli stradali u prometu. Takve vjestice crne kronike bile su bitne za Dnevnik i Slobodnu Dalmaciju isto kao bitak slušateljima turbo folka. Tadašnji Dnevnik gledali su milijuni ljudi, a Slobodna Dalmacija tiskala se u stotinama tisuća primjeraka. Što god napisali, ljudi bi kupovali. Na kraju krajeva, novine bi platili, a da uopće nisu znali je li unutra vijest o otetom djetetu u vlaku prema Udbini ili novinar piše o fenomenalnom dodavanju Mitra Mrkele prema Turbo Bini (Dragiši Biniću, napadaču Crvene Zvezde, u radijskim prijenosima poznatom kao Turbo Bina). 

Poskok nije vijest, jer šteti stanovništvu 

A danas vlasnici medija točno znaju što se konzumira, pa to podmeću čitateljima. A čitatelji, jasno, ne žele ništa što ima veze s bitkom, bivstvom, jestotom i sličnim filozofskim pojmovima, njih interesira jedino smrt, grob, pogreb, krv, jebačina, nož, žica, ljubavnica… Pa onda, da bi mediji skupili što više klikova i dobili lovu od Google oglasa, podilaze niskim strastima svojih konzumenata. Prije neki dan tako s Hvara stiže vijest da se na tamošnjoj plaži Dubovica, inače jednoj od najljepših u Hrvatskoj, dogodio užas. Baš tako mediji opisuju događaj. Kao užas. A dogodilo se da je djevojčicu od pet godina ugrizao poskok. To je čak treći napad poskoka ove sezone, zaključuju mediji izvještaj. 

Na stranu sad lova od Google oglasa, ima li mimo toga ova vijest ikakvu novinarsku vrijednost, odnosno važnost za javnost? Što je poanta ovog događaja u kojem se poskok očigledno prepao djevojčice i reagirao ugrizom? Nije li to nešto skroz logično i prirodno? Ova vijest po ničemu ne bi trebala biti uvrštena u Dnevnik ili Slobodnu, čak bih prije stavio neki ekonomsko-propagandni program poput Alije Sirotanovića nego poskoka, jer ona jako šteti stanovništvu. Izaziva ogromnu anksioznost kod roditelja. Sutra će oni šestput promisliti prije nego dijete puste da trčkara po plaži, a neki zbog legendarnog straha od zmija, možda više neće ni dolaziti na kupanje. Ovakvi događaji oduvijek na ovoj planeti, prirodni su i normalni - baš kao što nije normalno da Alija Sirotanović od druga Tita traži veću lopatu - pa nitko na njih nije ni obraćao pozornost sve do pojave i-Phonea i besplatnih medija. 

A od njihove pojave, roditelji više ne puštaju prvašiće da sami idu u školu. Što ćeš, pročitali su negdje da je u Ogulinu u prometu stradalo dijete na putu do škole. Ono drugo je prošlo još gore, njega je oteo Wolfgang Priklopil i zatočio u podrum svoje kuće. Pa onda onaj tamo pedofil, pa onda ono problematično dijete koje tuče cijelu generaciju. Koliko opasnosti vreba čim se prođe kroz vrata, a bogme ni u četiri zida nisu sigurna, jer živimo u Dubrovniku, seizmički aktivnom području, pa možemo stradati i u svojoj sobi, a kamoli ne u prometu ili školi. Život je sam po sebi opasan – sve je to prirodno i normalno – ne bi mediji trebali povećavati cijeli taj stres. 

Rješenje je jednostavno. Čitatelji bi opet trebali početi plaćati medije, pa bi se oni koliko toliko uozbiljili. Nisu džabe ni pohane neretvanske žabe. Sve je poskupjelo u ovoj inflaciji, apsolutno sve osim - dobrih, starih, katastrofičnih medija. Sljedeći put kad nekome novinaru budete spominjali mater, samo pomislite: Da plaćam medije, ne bih morao voziti dijete u školu!