I naš gradonačelnik se začudio štoprojekt, u sklopu kojeg djeluje Villa Čingrija centar kompetencija s izvrsnim profesorima, može pasti u sjenu lošeg, zbog lošeg načina vođenja restorana. Ni zamislit ne može cijenu šporkih makarula, da kojim slučajem plaćaju najam Gradu ili da su investirali svoja - vlastita sredstva.

Dok se službeno ne razjasne okolnosti, neki povjesničari ovu skupoću dovode u vezu s mogućim nastojanjem uprave da visokom cijenom šporke makarule brendira ko povijesnu i zaštićenu deliciju iz vremena Dubrovačke Republike.

Tad su samo bogati plemići jeli makarule s junećim mesom i toćem, a ono što bi im ostalo, hladni makaruli, jedva šporkani ostacima toća, sluge su smjele pojesti.

Bilo je obrnutih primjera u starijoj povijesti, kad su bogataši jeli skupu ribu, a sirotinja ikru, koja se bacala prilikom čišćenja, dok neki plemeniti gurman nije shvatio da je kavijar bolji od ribe pa mu je i cijena skočila.

Da ne bi i stranci ovog ljeta jeli u pekarama, a zaobilazili restorane, dubrovački ugostitelji planiraju uvoz hrane iz Italije. Jer, kako kažu, Talijani imaju kvalitetu, cijenu i obraza dovoljno da robu prodaju jeftinije nego naši domaći. A i puno brže je prevesti kamion hrane iz Italije, nego oživjet usitnjenu poljoprivredu. Priznaju da već davno hrana dolazi iz uvoza, ali preko trgovačkih lanaca, čiji smrknuti vlasnici, s knedlom u grlu objašnjavaju kako s maržom od samo 2,5 posto jedva spajaju kraj s krajem. Javili su se i neki mali proizvođači hrane i drznuli se pitat zašto uvozimo ono što možemo sami proizvesti, dok se Vlada i Turistička zajednica istodobno kite motom 'od vrta do stola'. Smislit moto je kudikamo lakše nego uzeti motiku u ruke i organizirati zadruge, ne daj Bože.

Bolje da su polja zapuštena i da na docima niču montažni apartmani. Motike i dikele su pak svršile gdje im je i mjesto; na zidovima ruralnih konoba, ko dekorativni podsjetnik na čudna vremena, kad se od zemlje živjelo, a ne samo na njoj betoniralo.

Glavna medijska atrakcija prošloga tjedna u Zagrebu bila je konvencija europskih pučkih stranaka, događaj na kojem se Hrvatska, kao domaćin još jednom podsjetila da ima vladajuću stranku koja se ponosno naziva – pučkom. Koliko pučkom, najbolje su pokazali gosti iz Europe, koji su premijera Plenkovića pohvalili ko pouzdanog prijatelja, državnika s diplomatskim rječnikom i savršeno skrojenim odijelima i, općenito, čovjeka od formata. Zašto bi ga onda bilo briga za ankete neovisnih domaćih agencija, prema kojima njegovu popularnost hrvatski puk rangira niže od nekoliko njegovih trećerazrednih suboraca? Altroke pučki tribun!

I dok se desnica ushićeno tapšala po ramenima, istoga dana i ljevica je imala svojih pet minuta. Uz plebiscitarnu podršku stranačke publike, njihov čelnik s dva prezimena, Siniša Hajdaš Dončić, trijumfalno je zakoračio na pozornicu uz pjesmu 'Unstoppable'. Poruka je bila jasna: nezaustavljivi su barem do izlaska iz dvorane. A nakon što je sasuo oštre kritike na račun HDZ-a, lider ljevice je samouvjereno najavio povratak SDP-a na vlast, za nepune dvije i po' godine. Ni prebrzo, ni presporo; taman da birači zaborave zašto su njegove zadnji put poslali u oporbu.

Na društvenim mrežama bilo je dvojbe, ne samo zbog manjka karizme lidera, nego su javnosti spomenuti i njegovi grijesi iz prošlosti. Tadašnje Ministarstvo pomorstva, na čijem je čelu bio, dodijelilo je koncesiju za izgradnju marine-plastenika, Franju Pašaliću. A nakon što je ministar još i Grad nazvo kokošinjcem, opozicija se raskokodakala, pa luka Gruž ipak nije postala međunarodni peradarski projekt; ovaj put tursko-francuskog konzorcija. Imajući sve to u vidu, ne treba bit prorok za pogodit ishode sljedećih izbora.

Naši rukometaši su nas obradovali brončanom medaljom iz Malmoa. I baš kad su desetine tisuća Hrvata htjele to s njima proslavit, iz Švedske je došla vijest kako se otkazuje svečani doček, jer su igrači i stručni stožer Hrvatskog rukometnog saveza zaključili da bez Marka i njihove neslužbene himne - nema veselja.        

Brončana medalja će se slavit, ali samo pod jasno definiranim uvjetima i s pomno odabranom zvučnom kulisom, a koju im zabranjuje - gradonačelnik.

Jer što je uopće gradonačelnik glavnog grada, ako ne osobni event menadžer sportskih reprezentacija i logističar nacionalnog zanosa? Možda u rigidnim sustavima nekih zemalja postoje protokoli, institucije i pravila, ali u nas je sasvim normalno da Vlada uređuje gradski kalendar.                                                                 

Neki su, doduše, naivno primijetili da bi bilo logično da rukometaši uspjeh proslave s građanima Hrvatske, jer ih oni financiraju kroz proračun. Ali to je, očito, zastarjelo shvaćanje sporta. Danas slavlje traži visoko pokroviteljstvo i precizno filtriranu publiku, pa su premijer i Vlada odlučili preskočit gradonačelnika i organizirali spektakularni doček po vlastitom ukusu - rukometašima i Marku Šmajseru u čast. Uostalom, u Hrvatskoj su medalje vazda i bile nacionalne, a pozornice - strogo stranačke.