S ciljem i namjerno, nisam u tekstu prozvao ni jedno ime. Znao sam, kako će se oponenti javiti sami. I bi tako. Šporak jezik, i zločesta misao, na razini je koju sam očekivao. Izvrtanje teza koje sam postavio, jednako je agitpropovskoj propagandi i maniri djelovanja iste, koja nesmiljeno zagađuje hrvatski javni prostor. Predvodnici i njihovi medijski eksponenti, razotkriveni u samoj primisli nedjela, nisu očekivali kako sitne složenice, izrečene u javnom medijskom prostoru neće biti primijećene, već će s vremenom postati uobičajene. Riječ ubija jače od bilo kojeg oružja. Riječ je nekada vrijedila u ljudskom smislu, a danas je postala sredstvo obmane i posvemašne otuđenosti, kako čovjeka od čovjeka, tako i čovjeka od prirode.

Izvrtanje teza u samom naslovu, svakome iole pismenom čitatelju sugerira da ne treba dalje čitati prozirni pamflet, sastavljen od niza nebulozno izrečenih (bez dokaza) fraza, koje po sustavnoj komunističkoj praksi imaju postati istina. Daljnji tekst je pokušaj diskreditiranja osobe, i obraćanja sa razine, koju novinarstvo u svojoj praksi ne provodi, koliko god uhljebljeno i od moćnika, bilo podupirano. Drskost bez presedana. Ipak, uz sve rečeno, ostaje i vidljivo je, kako neinformiranost u današnje vrijeme informacijsko informatičkog razdoblja, zapravo sve zorno objašnjava. Postoji ime i prezime koje je jasno objavljeno, ali koje nije dovoljno atraktivno za prozivku. Linijom manjeg otpora, bešćutno, s ciljem diskreditacije, obmane i autoru samo znanih naloga, poseže se u provaliju novinarske nedorečenosti, neznanja, nedopustive neinformiranosti, a ponajviše zloće.

Ja sam autor teksta, imenom i prezimenom, Antun Česko. Ja sam taj koji čita između redaka. Moje su ruke žuljave od zemlje koju kopam i kojoj svakog dana prilazim. Skoravljene su, ispod nokata mi je crno, nemam mirovinu i taj sam koji mukom stječe svoju mizernu plaću. Radnik i ljevičar sam po svim onim naporima kojima sam dnevno izložen, onaj koji će se u svakom trenutku boriti za pravo bilo kojeg radnika, ne za partiju i partije. Nacionalist sam po uvjerenju i odgoju, kršćanin, katolik. U širem društvenom smislu za mene ne postoji ništa prije Domovinskog rata. Domovinski rat je osnova, početak tisućljetnog hrvatskog sna, kojemu sam svjedok vremena, i na to sam ponosan. Moj doprinos u tome je malen, zanemariv u odnosu na znane heroje, no misiju svjedočenja istine, koju sustavno provodim, neće mi nitko, pa ni bilo kakvo piskaralo zaustaviti. Dakle, ne možete i nećete mi naložiti da šutim, i da po svojoj volji u određenim trenutcima govorim, a istinu govorim svakodnevno.

Branitelj je zavazda branitelj. Ne priznajem i neću dozvoliti, bilo kome da i jednog branitelja naziva bivšim braniteljem. Neću dozvoliti da me se ušutkava u govoru kada pozivam na jedinstvo svih Hrvata. Neću prestati govoriti o tome kako sam izgubio nekoliko poslova, za koje sam imao sve uvjete iz natječaja, a nisam primljen na radno mjesto jer sam branitelj. U toj i bilo kojoj drugoj situaciji ne možete mi uzeti ponos i obraz. I zbog toga pozivam, štoviše inzistiram, da se ne dira u ime Branitelj, jednako snažno kao što to moćnici medija inzistiraju na formulaciji „bivši branitelj“, i to sa javne televizije, svjestan kako moj nemoćni glas nije dalekosežan poput agitpropovskih konstrukcija, već istina.

Budući da dobra novinarska praksa poznaje i priznaje pogrešku, pozivam ovim putem da se javno ispričate Marku Mišu Mujanu.

Poradi svojih zemljom opranih ruku, mentalnoga zdravlja i svijesti, ne želim se spustiti na Vašu novinarsku razinu, te ovim putem objavljujem kako ne želim sudjelovati ni u kakvim, mogućim, budućim polemikama.

Antun Česko