Uostalom, mogla je recimo pisati i o tome da su se maškaranoj djeci na zabavi u Lazaretima naplaćivali sokići iz tetrapaka koji u butizi dođe euro. Čaša tog soka je koštala euro i po', pa se valjda i štogod zaradilo na toj djeci. Mala piva od tri deca – 4 i po' eura.

Naravno, neće dijete 'spasiti' ni besplatni bokun tijesta, ni besplatna čaša soka iz tetrapaka. Bit je poruke, a poruka je da se sve svodi na – naplati što god se može, kome god se može, i to masno naplati. Ideja o tome što se može ponuditi Gradu radi kojeg se masno i naplaćuje sve i svašta, polako se gubi u magli, a sve ovo drugo postaje kolektivna svijest baš svih koji čine Grad, njegovu privredu i njegovo stanovništvo.

ZAR SU NOVI LETOVI BITNI SAMO RADI TURIZMA?

Krafeni na Karnevalu nisu jedini primjer, ima ih milijun. Prije koju godinu, Zračna luka Ruđera Boškovića učinila je ogromnu stvar i dogovorila hrpu novih letova Ryanaira u Dubrovnik. Predstavljeno je to kao velika injekcija dubrovačkom turizmu, a očekivanja su ispunjena. Brojevi noćenja i dolazaka su dodatno skočili u momentima kad je gotovo cijela Hrvatska turistički stagnirala ili čak bila u padu. U turističkom smislu, učinjena je zaista velika stvar.

No, o drugom aspektu se puno manje razmišljalo i to su tek rijetki komentirali. Naime, osim što je doveo hrpu turista, Ryanair je i domaćem stanovništvu omogućio brži i jednostavniji dolazak do različitih destinacija. Putovanja nisu samo dobro sredstvo za razonodu i odmor od obveza, nego i za učenje, širenje vidika, upoznavanje sa drugim i drugačijim načinima života, ljudima, tradicijama, ako hoćemo – za osobni rast. Novi Ryanairovi letovi uopće nisu komunicirani u kontekstu Dubrovnika kao grada i u kontekstu njegovih građana, odnosno njihovih potreba, kao mogućnost da lakše upoznaju europske gradove, kao priliku da se preko zime malo maknu negdje i uživaju kad prođe pritisak sezone i posla, da nauče nešto novo, da prošire vidike, nego samo u kontekstu turističke perspektive. To jako lijepo oslikava način na koji smo nasađeni i kako razmišljamo. Dapače, neka turizma i turističke perspektive. Ali ima li života nakon i mimo toga?

BEZIDEJNOST PONUDE ZA DOMAĆE

Ne treba ići ni tako 'davno', dovoljno se prisjetiti ponude s Dubrovačkog zimskog festivala. Stolovi na Stradunu bili su komunicirani kao lokalna priča, s ciljem vraćanja ljudi u Grad. Ljudi su se vratili u Grad onda kad bi bio koncert. Drugim danima se nisu vraćali, očito jer su smatrali da nemaju zašto. Gradska uprava i ugostitelji su pokušali organizirati određene događaje gdje bi se građani družili uz povoljnije cijene. To je bila ideja. Praksa je bila takva da su im naplaćivane one koje se naplaćuju Britancu. Pa se možemo prisjetiti kako je plata za dvoje tijekom održavanja Dubrovačke večeri, koja je uključivala kuglu riblje paštete, nekoliko pečenih maslina i 5,6 sarđela, koštala deboto 20 eura.

Baš kao i besplatni 'krafen', neće jeftinija plata nikoga 'spasiti'. Uostalom, danas svatko u gradu ima 20 eura u špagu. Posla ima, zarađuje se... No, bit je poruke. Poruka je da se građani Grada deru. A, ruku na srce, malo je onih koji zarađuju od turizma jer imaju neku genijalnu ili originalnu ideju, odnosno ponudu. Zarađuje se prvenstveno jer oni koji imaju svoje objekte, imaju tu sreću da se oni nalaze u blizini zidina. A sve što je u blizini zidina, dobro zarađuje, neovisno o kvaliteti i originalnosti.

SMISAO ZA DRUŠTVENO ODGOVORNO POSLOVANJE

Može se ići i korak dalje pa sugerirati da bi svi oni koji zarađuju prvenstveno, a možda čak i isključivo zahvaljujući tome što je grad – Grad, mogli razmisliti o tome kako tom Gradu nešto i vratiti. Mogli bi razmisliti o tome kako nešto vratiti zajednici. Mogli bi se možda i upoznati s nekim pojmovima kao što su društveno odgovorno poslovanje.

Vidljivo je to i kod vazda spominjanog i kritiziranog financiranja rada medija čiji se 'sadržaj 'konzumira' besplatno. A iza njegovog kreiranja stoje ljudi koji ulažu trud i vrijeme, nisu volonteri i trebaju dobiti plaću. Koliko privatnika to prepoznaje pa će izdvojiti dio basnoslovne dobiti, recimo, za funkcioniranje medija? Ako već ne radi upozoravanja na probleme ili istraživanja, onda radi informiranja. Ako radi ničega, da građani imaju gdje pročitati dokad će trajati radovi prekoputa stadiona u Lapadu, gdje je semafor, gdje neće biti vode, što je gruhlo prije 15 minuta, gdje neće moći voziti ni parkirati jer dolazi Zelenski. Ne radi medija, nego radi ljudi kojima treba informacija. Radi lokalne zajednice. Radi Grada.

Pa onda i humanitarne akcije. Koliko poduzetnika na kraju sezone zaista ima poriv vratiti nešto zajednici u vidu pomoći njenim najranjivijim skupinama? Odličan primjer je ekipa iz Verande koja svake godine oprema Opću bolnicu Dubrovnik i tako dio onoga što joj Grad daje, Gradu i vraća, na najljepši mogući način. No, koliko je takvih priča u Gradu u kojem se ubiru ozbiljni prihodi? Gdje je smisao da se Gradu i njegovim građanima kaže 'hvala'? Gdje je smisao za njegove ljude? 

ZAŠTO TRI MJESECA U GODINI GRAD NE VRATITI GRAĐANIMA?

Sezona u Dubrovniku traje dobrih devet mjeseci. Ulažu se napori da ona traje cijele godine. Zasad brojke idu u prilog toj priči, ali neznatno. Dubrovnik sada ima zimske letove, ima otvorene restorane, ali bez dobrog sadržaja koji bi bio u rangu filmskog festivala u Cannesu, karnevala u Veneciji ili velikih koncerata kakvi se održavaju u Rimu, za što trenutno nemamo ni prostor ni infrastrukturu, teško će se stvari značajnije mijenjati i teško će ozbiljniji broj gostiju dolaziti smrzavati se po buri ili kisnuti, da bi šetali po Gradu. Tu i dalje možemo računati samo na goste iz Hrvatske i 'regije' koji će se zaletjeti s autom do Grada onda kad je lijepo vrijeme ili kad spoje s praznicima.

Dok se one ne promijene, a trebat će vremena, truda i vrlo ozbiljne vizije, možda bi se moglo razmisliti o prilici da se Gradu vrati ono što se ostalih devet mjeseci uzima, a ponekad i grabi. Možda bi to mogli biti meniji koji su zaista primjereni i namijenjeni lokalnom stanovništvu, tematske večeri, ponuda za Ultime, dani ovoga ili onoga... Možda na kraju mjeseca ne bi bilo basnoslovne zarade. Možda bi to bila i pozitivna nula. Ali nekome tko zna da zarađuje zahvaljujući Gradu, njegovom duhu, povijesti, kulturi i baštini, i tko mu se zbog toga osjeća dužnim, kao što bi to i trebalo, ne treba posebno objašnjavati zašto je i ta pozitivna nula ne samo ispravna, nego i nužna. Uostalom, to bi trebao osjećati i sam.

MI SMO DESTINACIJA, ALI I GRAD

I onda se u svemu tome ponovno vraćamo na priču o krafenu. U Gradu u kojem se toliko zarađuje uglavnom samog Grada radi, ne bi trebalo prebrojavati koliko je maškarano dijete taj dan karnevala pojelo krafena i koliko mu je krafena osigurano. Ne bi mu na maškaranoj zabavi u Lazaretima trebalo naplaćivati sok, makar košta euro i po'. Da je sreće – na Stradunu bi stajali ugostitelji s bancima i dijelili djeci krafene koje bi sami financirali. Jer bi vidjeli zadovoljnu djecu i pun Stradun domaće čeljadi. Jer bi bili ponosni što Gradu nešto i vraćaju. Jer bi se osjećali da mu nešto duguju. Onda se ne bi događale ni plate za pola osobe od 20 eura, ni rizoti od 30, ni pastetine šporkane s malo toća od 20, ni sokići od euro i po'.

Ovo, naravno, nije komentar koji je usmjeren na puku kritiku turizmu, kritike radi. Dubrovnik živi od turizma i turizam je ono što ga u prihodu i razvoju dijeli od bliže ili dalje okolice u koju turisti ne zalaze. Od kamena kao takvog se ne živi, ali se živi od onih koji žele vidjeti taj kamen i diviti mu se. Promašene su i priče o tvornicama, 'fabrikama', koje su nekad tu bile jer s time muku muče i neke razvijenije europske zemlje, posrćući pred konkurentskim proizvodima i uslugama zemalja kod kojih je radna snaga puno jeftinija, kao i zemlja, poput Koreje ili Kine. U Dubrovniku sa (pre)skupom zemljom, gotovo je nemoguće razvijati priču o tvornicama, to je vrijeme davno prošlo.

Dakle, nije poanta krafena, nego poruke. A poruka je da treba osjećati da se ponekad treba i vratiti tamo gdje se 'grabi'. I da smo destinacija, od koje živimo. Ali smo i Grad. Nečiji dom. I da na tom naličju iste medalje treba raditi, jer onda neće biti tema ima li dijete na karnevalu jedan besplatni krafen ili su to (čak!) dva.