Marija Jurić Zagorka višu djevojačku školu završila je kod Sestara milosrdnica u Zagrebu. Bila je natprosječno darovito dijete, a od malena je počela pisati. Pokretala je i učeničke novine. Međutim, roditelji joj nisu omogućili daljnje škovanje iako je baron Geze Rauch predlagao da se nastavi školovati u Švicarskoj o njegovom trošku. Njeni roditelji odlučili su je još kao maloljetnicu udati i poslati u Mađarsku. Taj brak bio je katastrofalna pogreška. Naime, u njemu je Marija Jurić Zagorka pretrpjela nervni slom, a razvrgnula ga je tri godine kasnije bijegom u Zagreb.

Dolaskom u Zagreb mukotrpno je započela novinarsku karijeru koja tada nije bila uobičajena za žene. Odbijala je roditeljsku skrb i novac, a kada je postala punoljetna odlučila se za samostalan i neovisan život u kojemu je zarađivala isključivo vlastitim pisanjem.

Od 1895. do 1910. godine Jurić je bila stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Polako je napredovala od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja je izvještavala o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji.

U početku novinarske karijere tekstove je objavljivala pod različitim, često muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim Zagorka izabrala je zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka.

Zagorka je pisla romane sa suvremenom tematikom, jednočinke za amaterske kazališne družine, pripovjetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost spolova i za ženska prava; pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa.

Na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Josipa Jurja Strossmayera oko 1910. godine počela je pisati povijesne romane koji su postali privlačni širokoj čitateljskoj publici.

No, za života, kritika joj nije bila sklona. Ignorirajući i spisateljski i čitateljski fenomen, literarni moćnici te romane proglašavali su "trivijalnom šund literaturom", a nju su zaobilazili u književnim pregledima, čitankama i antologijama.

Tridesetih godina, aktivno se počela vraćati novinarstvu i feminističkom angažmanu, Zagorka je samostalno pokrenula i uređivala časopise Ženski list (1925-1938) i Hrvaticu (1938-1940) u kojima je iz broja u broj, objavljivala roman Mala revolucionarka, romansiranu autobiografiju Kamen na cesti i istraživanje o povijesti žena Neznana junakinja. Podupirala je i inicijativu mlađe generacije književnica – Božene Begović, Zlate Kolarić (Kišur), Zdenke Jušić (Seunik) i Ivanke (Vujčić) Laszowski, supotpisujući osnivanje Društva hrvatskih književnica (1936-1939). Intenzivno je radila na kazališnim adaptacijama svojih i Šenoinih romana, od kojih je 14 bilo praizvedeno u HNK-u do 1940. godine. Uspostavom NDH, ustaše su zabranili Hrvaticu,a njoj zaplijenili imovinu. Ostavši bez sredstava za život pokušala je samoubojstvo. Kraj rata dočekala je u Zagrebu (na adresi Dolac 8) uz financijsku pomoć i skrb vjernih čitatelja.

Pedesetih godina, iako u poodmakloj životnoj dobi i narušena zdravlja, Zagorka je intenzivno nastavila angažman za ravnopravni status žene u društvu, držeći brojna predavanja u zemlji. To «širenje feminizma i borba za emancipaciju žene» pribavili su joj podsmijeh i neprijateljstvo tadašnjih muških kolega (kao početkom stoljeća konzervativnih Mazzure i Matoša, a tridesetih lijevo orijentiranih pisaca oko Krleže), koji joj pridaju ružne epitete, proglašavaju luđakinjom i «muškobanjastom babom». Zbog toga se nitko za njezina života (prisjećao se kasnije Ivo Hergešić), nije usudio ozbiljnije baviti njezinim djelom, bojeći se da ne ispadne smiješan.

Od njezinih djela treba navesti “Gričku vješticu”, “Gordanu”, “Kći Lotrščaka”, “Kraljicu Hrvata”, “Kneginju iz Petrinjske ulice”, “Kamen na cesti”, a od romana “Plamene inkvizitore”, “Republikance”, “Viteza slavonske ravni”, “Malu revolucionarku”.
Marija Jurić Zagorka umrla je u Zagrebu 29. studenog 1957. godine.