Dubrovački plesni san oživjet će na taraci tvrđave Revelin u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara u subotu i nedjelju. Posebna je to predstava u kojoj će učenice baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića osjetiti kako je to nastupati na pozornici koja predstavlja veliku čast i profesionalcima. O svemu smo porazgovarali s profesoricom i pročelnicom baletnog odjela Umjetničke škole Luke Sorkočevića Teom Prkačin
Baletni odjel je ove godine dio jednog posebnog programa na Igrama, kako je to toga došlo?
Europska unija je pokrenula projekt obiteljskog kazališta 'Family Theatre’ koji uključuje četiri zemlje – Italiju, Mađarsku, Irsku i Hrvatsku. Iz Hrvatske u tom projektu sudjeluju samo Dubrovačke ljetne igre. Zašto su odabrali nas? Možemo biti zahvalni umjetničkoj ravnateljici Martini Filjak, Ivani Medo Bogdanović, prošlogodišnjoj v.d. ravnateljici Marijeti Radić i sadašnjoj ravnateljici Igara Ivoni Šimunović. Imaju jako veliki osjećaj za lokalno umjetničko obrazovanje, što je jasno i po višegodišnjem programu 'Mladi za mlade' u kojem naši učenici nagrađivani na natjecanjima imaju svoj samostalni koncert, čiji prihod ide Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića za nabavu instrumenata. Putem ovog projekta smo sada i mi dio Igara, a ove godine su uključena i najmlađa djeca našeg glazbenog odjela, pjevali su u zboru na otvaranju, kao i u Carmini Burani.
Što predstavlja sam projekt obiteljskog kazališta?
Započeo je prije godinu i po’ dana. Hrvatska je prva na redu za testiranje tog formata. Kroz prvi period, napravljen je jedan udžbenik koji zapravo propisuje što je to obiteljsko kazalište. Radi se o nečemu što mora biti zanimljivo svim generacijama obitelji koja dođe pogledati bilo kakvu kazališnu predstavu. Najkritičnija dob za privući u kazalište su uvijek tinejdžeri. Ono što treba zapravo ispuniti u obiteljskom kazalištu nije da primjerice majka vodi dijete na predstavu, pa joj je dosadno, ali je tu zbog njega, već da oboje uživaju. Treba ispuniti jako puno kriterija da bi nešto bilo svima zanimljivo, obuhvatiti sve interese. Tako da se, otkad je projekt pokrenut, na raznim susretima izradio udžbenik koji je predan nama, uz poprilično odriješene ruke da. prateći pravila, napravimo nešto svoje. Često, kada govorim o ovakvim stvarima, imam osjećaj da govorim profesionalcima. Osobito kad se uzme u obzir što sve radimo na odjelu kroz cijelu godinu. Naprimjer, proslavili smo 50. izvedbu Orašara, čime bi se mogli pohvaliti i profesionalci. Velika je stvar da je 98 posto sudionika u predstavi zapravo djeca.
A što nam predstava donosi?
Gledajući udžbenik, dok smo razmišljali što ćemo napraviti, odlučili smo se za istinitu priču o odrastanju. Radi se o priči balerine koja je, za nas, bila savršena. Iskrena je, doživljena i možemo je u potpunosti ispričati onakvu kakva jest, a priče o odrastanju i odlukama su posebno zanimljive u obiteljskim kazalištima. Jako smo uključili Dubrovnik, što će biti svima jasno za vrijeme izvedbe. Krenuvši od glazbe - koristimo, između ostalog, skladbu 'Grad se budi' dubrovačke skladateljice i naše kolegice iz Muzičke škole Nene Ćorak. U scenografiji koristimo motive s Porporele. S nama pleše i dvoje solista iz zagrebačkog HNK, Dubrovkinja Atina Tanović i Mario Dilligente, a koreografiju za duet potpisuje Tomislav Petranović, naš nacionalni prvak u zagrebačkom kazalištu. Preostalu koreografiju potpisuju nastavnice Umjetničke škole Luke Sorkočevića – Zrinka Japunčić, Alida Vuković, Doris Pavleković, Nicole Grill, Paola Šutić i ja. Pratimo priču balerine kroz četiri godišnja doba Aleksandra Glazunova, od Dubrovnika do odlaska na školovanje u Zagreb, pa i odlazak na audiciju u HNK i vraćanje s velikom srećom u Dubrovnik.
Koreografi Nicole Grill, Zrinka Japunčić, Doris Pavleković, Tea Prkačin, Paola Šutić, Alida Vuković i Jakov Piplica (videoprojekcije)
Kakav je interes učenica bio za sudjelovanje na Igrama?
Između Božića i Nove godine napravili smo anketu i stavili sve roditelje u grupu. U roku od pola sata su nam skoro svi rekli da žele sudjelovati! Od 60-ak roditelja, oko 55 ih je reklo ‘da’, a ostalih pet – fizički nisu ovdje. To nam je bio veliki poticaj da se upustimo u ovaj izazov, nismo nikad radili nešto na takav način. A i Dubrovačke ljetne igre su ipak nešto posebno. Iznimno smo zahvalni na dragocjenoj prilici! Ponosni smo i na djecu, koja rade bez prestanka cijele godine – ali ovo su prilike koje se u životu ne propuštaju. Želimo djeci to i pokazati, kad ti se pruži prilika, treba je zgrabiti. Zajedničkim snagama smo uspjeli napraviti jednu lijepu priču. Osim toga što je sve vezano za Dubrovnik, imat ćemo i projekcije na zidu Revelina koje nam radi dubrovački animator Jakov Piplica, glazbu nam je radio i sve uspio 'ispeći' Marin Lucianović, zaposlenik Igara. Baš njih dvojica su djeca naših kolega sa Slikarskog odjela! Tako da je to nama u školi još jedna lijepa poveznica.
A prije svega morali ste napraviti istraživanje.
To je temelj svega ovoga. Istraživanje je izgledalo tako da su obitelji koje su se prijavile došle na Revelin, na upoznavanje s cijelim projektom. Zaista su aktivno sudjelovali na način da smo im prezentirali određene dijelove predstava, pa im dali upitnik u kojem smo htjeli vidjeti kako su te dijelove doživjeli. Sudjelovali su na 'suhoj' probi bez glazbe, efekata, scenografije... Primali smo njihove sugestije i moram reći da su nam sugerirali stvari na koje smo i mi mislili, ali ih taj dan nisu vidjeli. Bilo je stvarno jako dobrih prijedloga! Svi koji su sudjelovali u istraživanju imaju osigurane karte za izvedbu, nakon koje će ispuniti jedan upitnik. Mislim da ćemo poprilično ispuniti formulu koja je potrebna za obiteljsko kazalište. Kao što sam već rekla, tinejdžere je posebno teško privući u kazalište. A u nas je posebno upravo to da je najviše tinejdžera na pozornici, koji sudjeluju u stvaranju. Tako da je to možda način da se privuku djeca te dobi, da ih dođu pogledati prijatelji. Ima jako puno lijepih stvari, a Dubrovnik je utkan u sve i mislim da će se možda tek naknadno pokazati kolika je zapravo vrijednost ovog projekta.
Kako teku pripreme s tolikim brojem učenica, njih preko 50?
Skoro sve učenice baletnog odjela sudjeluju u ovoj predstavi. Svaki dan imamo probe, jer je balet baš specifična umjetnost, koja se ne može doma puno uvježbati. Sve što s njima napravimo, napravimo uživo, ili u školskoj dvorani, ili na posljednjim probama – na Revelinu. Dragocjen nam je svaki dan. Bitno nam je da smo došli na Revelin, da se djeca aklimatiziraju jer se radi o velikoj razlici u prostoru. Naša školska dvorana je poprilično mala, pozornica je kvadraturom duplo veća, na što bi i profesionalcima trebalo vremena da se priviknu, a pogotovo djeci. Pripreme na Revelinu su zapravo najljepši period, dok se stvara. Dok smo bili u dvorani, bili smo podijeljeni na grupe, a kad smo se počeli spajati – to je ta čar koju djeca vole. Volimo zajedno provoditi vrijeme, a mislim da djeci to jako puno znači, danas pogotovo. Bilo koja vrsta umjetničkog obrazovanja uči djecu onome što im danas nedostaje. U umjetnosti – nitko ne može nešto umjesto tebe napraviti. Danas se djeci pomaže na razne načine, olakšava im se, a ponekad se na taj način čini šteta. Ali u bilo kojoj umjetnosti, od plesa do glazbe, nitko umjesto tebe ne može napraviti tvoj dio. Sve ono što postigne svako dijete je njegov osobni uspjeh. Naravno, tu smo mi, koji usmjeravamo i pokazujemo kako nešto napraviti. Zato je to danas itekako vrijedno – oni nauče da mogu sami. To je možda i najvrjednija lekcija koju danas djeca usvajaju u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića.
Odrasli itekako znaju važnost sudjelovanja na Dubrovačkim ljetnim igrama, a shvaćaju li je djeca?
Baletni odjel postoji 36 godina, ovo je prvi put u povijesti naše škole da odjel na takav način ima svoju predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Prije svega, školi je povijesna stvar, na Igrama je novost, pa mislim da su djeca svjesna jer mi odrasli jesmo i jako smo zahvalni, pa naravno, i na njih prenosimo. To stalno govorimo. Jedino između 90-ih i 2000-ih je moja generacija sudjelovala na otvaranju, što je dosad bio najveći uspjeh. Ovakva prilika je vrlo jedinstvena, što pokušavamo djeci dočarati, da znaju. Jer ipak, Dubrovačke ljetne igre su Dubrovačke ljetne igre.
Vjerujem da uzbuđenje raste i kako se bliži sama izvedba.
Mi smo spremni! Djeca su spremna. Sad se samo treba poklopiti jako puno toga. Jako je teško neke tehničke stvari izvesti – različiti nastupi su bili na Revelinu, sa skroz različitom rasvjetom i pozornicom. U zadnji tren će se sve zaokružiti. Ali u principu – spremni smo. Uzbuđenje je veliko, iščekujemo i veselimo. Sedam dana prije izvedbe priključili su nam se i solisti iz Zagreba, oko čega je bilo veliko uzbuđenje.
Koliko mlađim generacijama znači nastup sa solistima koji su uspjeli u karijeri?
Mislim da su solisti koji sudjeluju s nama itekako dobar primjer. A ono što je njima jako važno, a za što smo zakinuti u Dubrovniku, jest da nemaju uživo priliku tako jednostavno vidjeti balerine. Inače u svakoj školskoj godini jedan dan odvojimo za odlazak u Split, na terensku nastavu, da djecu odvedemo u kazalište da vide kako izgleda život balerine, gdje vježbaju, kako vježbaju. Sve druge baletne škole u državi su u centrima koji imaju nacionalna kazališta, kao i balete. Ali trudimo se na sve načine da im stvorimo taj doživljaj za vrijeme školovanja. Mislim da je Orašar kojeg radimo itekakvo iskustvo bivanja na pozornici. Jer u biti, cijeli život se školuješ da bi jednog dana završio na pozornici. Predivna je ovo prilika da se ovo sve poklopilo, da su s nama i solisti. Čim je Atina rekla da dolazi vježbati s nama, sve su cure stavile srca na poruku i svjesne su koliko je to važno. Današnja djeca jesu u prednosti jer imaju internet, ipak mogu neke stvari vidjeti, informirati se kakva je situacija u državi, ali i u svijetu, u kojem smjeru ide balet, na čemu se najviše radi, što se najviše traži. Ali onu emociju koju nosi kazalište, koju nose plesači kad ih vidiš uživo, nijedna društvena mreža i nijedan video ne može prenijeti. Svako kazalište, svaki ansambl, od baletnog do dramskog, ima svoje čari koje se ne mogu drugačije opisati, već uživo osjetiti.
Broj učenica pokazuje da interes za balet u našem gradu još uvijek postoji.
Interes u gradu je otprilike uvijek isti, ali je sve teže djeci usklađivati obaveze koje imaju. Iako interes još uvijek postoji, neka djeca danas ipak vole na brži način doći do rezultata. Bilo što što upišu u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, ne ide preko noći. Tako da je u startu povremeno teško, dok se djeca nauče novim svakodnevnim radnim navikama. Ali ipak je najveća poteškoća usklađivanje puno aktivnosti. Smatramo da bilo koje dijete koje ide na balet, u glazbenu školu... To je itekako dovoljno. Jer kad se upiše baletni odjel, u početku je balet četiri puta tjedno po 90 minuta. Nakon tri godine ide na pet puta tjedno, uz dodatne predmete poput klavira, drugih vrsta plesova. U srednjoj školi, osim svoje matične škole, ako idu u dvije, u popodnevnom turnusu na baletnom odjelu odrade između 20 i 23 školska sata na tjednoj bazi. To je minimalno tri sata dnevno.
A sada cure koje su naporno radile cijele školske godine – naporno rade na predstavi.
Ali vole! Taj roditeljski pristanak i podrška da ovo radimo je najveća potvrda da djeca vole biti u baletnoj školi, na taj način provoditi vrijeme i da u tome uživaju.
Možda ih nastup na Revelinu motivira da se odluče na taj životni put?
Naravno. Svakome od nas je možda nečija jedna rečenica puno značila – podrške, motivacije. Nikad ne znamo što se iz ovoga može i hoće izroditi!
Hoće li ova suradnja otvoriti vrata novim suradnjama na Dubrovačkim ljetnim igrama?
Nadam se da hoće jer je uvijek istinita ona 'gdje ima volje, ima i načina'. Možda čak i dogodine ovo ponovno bude na Igrama, jer su obje naše ovogodišnje izvedbe rasprodane već neko vrijeme. Tako da se zaista nadam da će se suradnja nastaviti i ubuduće, a što se tiče ove predstave, nadam se da će zaživjeti u Kazalištu Marina Držića, jer su takvi naši dugoročni planovi, da kad god bude mogućnosti, to bude izvedeno i u našem kazalištu.
