Predsjednik Društva građevinskih inženjera Dubrovnik u intervjuu za Dubrovački dnevnik govori o prostornom planiranju, prijedlozima GUP-a i PPU-a i razvoju Grada
Nakon održane javne rasprave, kakvi su vaši dojmovi kao stručnjaka?
Prije svega, hvala na prilici da iz perspektive građevinske struke dodatno pojasnim stavove o PPU-u i GUP-u Grada Dubrovnika. Mislim da je važno naglasiti kako ovu temu ne promatram kao političku, nego kao izrazito stručnu i javno odgovornu temu. To nisu samo dokumenti koji se označavaju na karti, nego dokumenti koji određuju gdje će se graditi i kako će Dubrovnik funkcionirati u desetljećima koja dolaze.
Zato smatram da se Dubrovnik ne može planirati samo kroz namjenu površina i pitanje gdje će se grad širiti. Svako planiranje zahtijeva prethodne stručne podloge kako bi se odluke donosile na temelju stvarnih kapaciteta prostora, a ne samo na temelju želja ili boja na karti.
Što to znači?
To znači da bi trebalo izraditi i javno prikazati podloge koje odgovaraju na pitanja o kapacitetima prostora i o tome što je sve potrebno da bi taj prostor funkcionirao u punom obimu. To su, primjerice, promet, odvodnja, geotehnika, potresna sigurnost, krajobraz, kulturna baština, javni sadržaji i općenito kvaliteta života ljudi koji će živjeti na tom prostoru.
Uvijek ističem da su inženjerske podloge ključne jer upravo one daju odgovore na temeljna pitanja. U kontekstu geotehnike to je pitanje stabilnosti područja; u kontekstu prometa to je pitanje kapaciteta prometnica; u kontekstu stanovanja to je pitanje broja ljudi i korisnika za koje se planira. Gospodin Vuković je tijekom javne rasprave postavio vrlo dobro pitanje: za koji broj ljudi su prostorni planovi rađeni i koji je kapacitet stanovništva i korisnika uzet u obzir? To je ključan podatak.
Često se ponavlja kako je Dubrovnik preizgrađen. Kakav je vaš stav? Dio prostora definitivno podnosi više nego što bi mogao, ali s druge strane, nedostaje stambenih jedinica za dubrovačke familije.
Dubrovnik je prostor ograničenih mogućnosti. Zato pitanje ne bih sveo samo na to je li Dubrovnik preizgrađen ili nije. Pravo pitanje je može li postojeća infrastruktura pratiti razvoj. Na pojedinim područjima postoji osjećaj preizgrađenosti upravo zato što promet, odvodnja, oborinske vode, parkiranje, javni prijevoz i javni sadržaji nisu pratili intenzitet izgradnje.
S druge strane, točno je da nedostaje kvalitetnih stambenih jedinica za dubrovačke obitelji. Zato smatram da bi Grad Dubrovnik, kao i Republika Hrvatska za objekte u svom vlasništvu, trebali imati jasnu specifikaciju postojećih objekata, njihova stanja, funkcionalnosti, sigurnosti i mogućnosti obnove ili prenamjene. Imamo dosta objekata, ali nisu svi funkcionalni i sigurni za korištenje. Zato se, uz pitanje nove gradnje, mora otvoriti i pitanje postojećeg fonda prostora: što imamo, u kakvom je stanju i kako ga možemo bolje koristiti.
Međutim, kod novih zona ključ ostaje isti: svaka nova zona mora imati dokaz da je razvoj održiv. Nije dovoljno reći što se negdje može graditi, treba dokazati da prostor to može podnijeti.
Kako onda riješiti taj problem?
Uz postojeće planove, važno je imati i plan trenutačnog stanja koji bi pokazao gdje imamo probleme s vodoopskrbom, oborinskom odvodnjom, prometom i infrastrukturom općenito. Ti inženjerski temelji trebali bi pokazati gdje se nalaze kritične točke i biti podloga na temelju koje se planira nova gradnja.
Ne bih rekao da je važno samo pitanje preizgrađenosti, nego prije svega može li infrastruktura kojom upravljamo pratiti razvoj. Dubrovnik ne smije graditi više nego što njegove ceste, voda, odvodnja, javni sadržaji i prostor mogu podnijeti. Zato svaka nova zona mora imati dokaz da je razvoj održiv.
To se može objasniti jednostavnim primjerom: kao kad kupujete ormar za robu. Ako imate malo kaputa, a puno majica, nećete kupiti bilo kakav ormar, nego onaj koji odgovara vašim stvarnim potrebama. Tako je i s gradom. Ne možemo najprije reći gdje će se graditi, a tek onda razmišljati može li promet, odvodnja ili javni prijevoz to podnijeti. Gradovi pripadaju građanima, a ne vozilima, i zato moramo razmišljati kako građane potaknuti na kvalitetnije korištenje javnog prostora, pješačkih zona i javnog prijevoza.
Godinama su službene politike komunicirale područje Pobrežja, Osojnika i Gornjih sela kao perspektive za širenje grada. Novi prostorni planovi to ne predviđaju. Spominje se Komolačka dolina.
Iznenadio sam se Komolačkom dolinom jer su se prethodno spominjala druga područja, uključujući Pobrežje, Osojnik i Gornja sela. U međuvremenu je, primjerice, napravljena i cesta za Pobrežje. Međutim, ne bih uspoređivao Komolačku dolinu, Gornja sela i Pobrežje bez stručnih podloga u koje još nismo dobili cjelovit uvid, a nadam se da hoćemo.
Svaka odluka mora biti obrazložena jasnim kriterijima. Ako se Komolačka dolina planira kao glavno razvojno područje, tada njezin stvarni kapacitet mora biti prethodno dokazan. To je ono na čemu građevinska struka inzistira. Moramo imati podloge da bismo znali na temelju čega se planira prostor.
Podloge trebaju odgovoriti je li područje geotehnički stabilno, kakvi su seizmički uvjeti, kako se rješavaju oborinske vode, odvodnja, vodoopskrba, prometnice, pješačka dostupnost, javni prijevoz i javni sadržaji. Bez toga nije moguće znati koliko će razvoj stvarno koštati ni koliko je provediv. Komolačka dolina ne smije biti samo boja na karti, ona mora biti prethodno dokazana razvojna mogućnost.
Novim planovima se briše apartmansko naselje na Srđu, no ostaje golf i sportsko-rekreacijska namjena. Prije nekoliko desetaka godina, rodila se ideja da bi se grad tamo mogao širiti. Koja je vaša vizija Srđa?
Za Srđ sam sentimentalno vezan. Tijekom studija u Zagrebu pripremao sam se za maratone i trčao na Jarunu. To mi je bilo prekrasno, meditativno iskustvo u prirodi, iako ste zapravo u gradu. Kad sam se vratio u Dubrovnik, često sam razmišljao kako bi bilo lijepo da i mi imamo kvalitetno osmišljenu rekreacijsku zonu.
U Dubrovniku sam se za maratone pripremao na Rijeci dubrovačkoj, a kada sam trebao trčati uspone, parkirao bih na Bosanci i stražnjom stranom Srđa trčao prema Strinčjeri, Imperijalu i natrag. To je tada bio jedan miran, prirodan i poseban prostor.
Nedavno sam ponovno počeo trčati, koliko mi obiteljske i poslovne obveze dopuštaju, i otišao sam na Srđ. Otkako je cesta asfaltirana, izgubio sam dio onog osjećaja koji sam ondje imao prije. Nema nogostupa, od ruba do ruba je asfalt, automobili prolaze neposredno uz vas i čovjek se zaista zna osjećati kao smetnja.
Zato se postavlja pitanje: kako je moguće da o Srđu razmišljamo kao o rekreacijskoj zoni, a da se čovjek koji ondje hoda, trči ili vozi bicikl osjeća kao smetnja? Ako je prostor namijenjen rekreaciji, mora biti projektiran za ljude, a ne prvenstveno za automobile.
Je li onda vaša vizija Srđa prostor širenja grada ili rekreacije?
Srđ je za mene jedan od najslojevitijih dubrovačkih prostora i zato ga nije moguće promatrati isključivo kroz pitanje gradnje ili zabrane gradnje. On je istodobno krajobrazna dominanta grada, memorijalni prostor Domovinskog rata, rekreacijska zona, prirodna zelena jezgra i prostor velike simboličke vrijednosti za Dubrovnik.
Smatram da je dobro što se danas naglasak stavlja na sportsko-rekreacijsku i javnu dostupnost Srđa građanima. No, ako ga definiramo kao sportsko-rekreacijsku zonu, tada to mora stvarno biti provedeno u prostoru. To znači sigurnost za pješake, biciklističke rute, kvalitetno upravljanje prometom, zaštitu prirode, očuvanje memorijalnih mjesta i javne prostore u kojima će se građani osjećati kao da Srđ pripada njima, a ne kao da su ondje smetnja.
Ne bih otvarao pitanje širenja grada na Srđ. Puno je važnije pitanje kako očuvati Srđ kao prostor rekreacije, prirode, pijeteta i kvalitetnog javnog prostora. Pojedini sportsko-rekreacijski sadržaji mogu se razmatrati, ali samo ako su javno dostupni, mjerom prihvatljivi i ako ne narušavaju prirodu, krajobraz i memorijalni karakter prostora.
Kad smo kod prirode, novi prijedlozi prostornih planova ne predviđaju one radikalne prenamjene zelenih površina u građevinske, čemu smo svjedočili u prethodnim planovima.
Ako je to jedna od osnovnih karakteristika prijedloga plana, onda je to važna informacija i pokazuje namjeru očuvanja prostora, odnosno prirode. Činjenica da se u suštini ne otvaraju nova građevinska područja može biti pozitivna karakteristika, ali sama po sebi nije dovoljna da bismo ocijenili kvalitetu plana.
Važno je promotriti kako su uređena postojeća građevinska područja, jesu li te zone infrastrukturno održive, imaju li važeće preduvjete i mogu li osigurati kvalitetan život građanima. Bolje je da je ostavljeno što više zelenila, osobito zbog oborinskih voda, bioraznolikosti, zaštite prirode, smanjenja toplinskih opterećenja i kvalitete života. Beton ne može upiti oborinske vode kao zelena površina.
No, nije dovoljno zelenilo ostaviti na karti. Treba znati kako će se ono čuvati, održavati i povezati sa sustavom oborinske odvodnje, krajobrazom i životom grada. To su ključna pitanja.
Koja su to, po vama, najključnija pitanja koja su pokrenuta tijekom javne rasprave?
Za mene su ključna pitanja bila: za koji broj ljudi i stvarnih korisnika se planovi izrađuju i koje su stručne podloge korištene. To su temeljna pitanja. Uz to, važna su pitanja prometnog kapaciteta, vodno-komunalne infrastrukture, geotehnike, seizmike, krajobraza, zaštite prirode, kulturne baštine i provedivosti plana.
Zabrinjavajuće je ako tijekom javne rasprave nisu dobiveni egzaktni odgovori na ta pitanja. Nadam se da će se ti odgovori dostaviti, jer bez njih ne možemo kvalitetno planirati prostor. GUP je preozbiljan dokument da bismo ga donosili bez jasnih podloga.
Ono ključno pitanje koje je pokrenuto, a i vi ste ga provukli u svojim analizama, glasi – kako omogućiti ostanak mladih obitelji, a istovremeno očuvati prostor?
To je jedno od najvažnijih pitanja cijele rasprave. Kako omogućiti mladim obiteljima da ostanu u Dubrovniku, a istodobno očuvati prostor koji je ograničen i iznimno vrijedan? Odgovor nije ni u nekontroliranoj gradnji, ni u potpunom zatvaranju prostora. Odgovor je u kvalitetnom i infrastrukturno održivom planiranju.
Stanovanje nije samo kvadrat stana. Stanovanje znači cesta, autobus, škola, vrtić, voda, odvodnja, javni prostor, zelenilo, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Ako toga nema, nismo riješili stanovanje, nego smo samo izgradili objekte.
U kontekstu ostanka mladih obitelji spominje se i Komolačka dolina. Upravo zato je važno prethodno dokazati što taj prostor može podnijeti. Ne smijemo doći u situaciju da onaj tko prvi izgradi zauzme ograničeni kapacitet prostora, a da javni interes i potrebe građana ostanu za kasnije. Najveći uspjeh GUP-a bit će ako mladi ljudi mogu ostati živjeti u Dubrovniku, a da pritom ne izgubimo vrijednost prostora koji čuvamo.
Prije izrade prijedloga prostornih planova, gradonačelnik Mato Franković je kazao kako će ovo pitanje prepustiti struci. Održana je javna rasprava, pa se povuklo pitanje odgovornosti u donošenju prostornih odluka. Treba li GUP, ili bolje rečeno planiranje prostora, biti pitanje struke ili pitanje politike?
Rekao bih da je odgovornost zajednička, ali različita. Politika se definira kao briga za opće dobro, a struka ima znanje i daje rješenja za određena pitanja. Struka treba pripremiti kvalitetna, argumentirana i provediva stručna rješenja, dok politika treba donijeti odluku u javnom interesu, preuzeti odgovornost za tu odluku i obrazložiti je građanima.
Važno je da se te dvije uloge ne miješaju. Struka ne smije donositi političke odluke, ali politika jednako tako ne bi smjela donositi stručne zaključke bez ozbiljno obrazloženih stručnih podloga. Najbolji rezultati nastaju sinergijom: struka daje argumente i znanje, a izabrani predstavnici donose odluke uvažavajući to znanje i preuzimajući odgovornost za konačni izbor.
Smatrate li kako je u izradi planova bio zastupljen dovoljan broj stručnjaka iz različitih oblasti čije bi znanje pomoglo u što kvalitetnijim rješenjima?
Svakako bih volio vidjeti kriterije po kojima je odabrano tko će od struke sudjelovati u tim planovima. Još od 2018. godine upozoravam na jednu stvar, pri čemu sam se pozivao i na profesora Tomislava Marasovića, arhitekta koji je dao veliki doprinos metodologiji obnove povijesnih gradskih jezgri. Njegov pristup pokazuje da kod planiranja prostora koji je pod zaštitom kulturne baštine nijedna struka ne smije prevladati drugu.
Grad Dubrovnik je napravio dobar iskorak suradnjom s Društvom arhitekata Dubrovnik. Arhitekti i urbanisti svakako moraju biti uključeni u izradu planova. Međutim, smatram da je takav model od početka trebalo proširiti i na ostale relevantne struke: građevinske inženjere, prometne stručnjake, vodnogospodarske stručnjake, geotehničare, konzervatore, povjesničare umjetnosti, krajobrazne arhitekte, ekonomiste, pravnike, komunalne sustave i druge.
Trebalo je zajednički sjesti za stol, podijeliti znanje i mišljenje, svatko iz svoje oblasti, i iznaći rješenja koja su najkvalitetnija za prostor i građane. Interdisciplinarnost nije pitanje prestiža pojedine struke, nego kvalitete konačne odluke.
Prostor Dubrovnika je iznimno vrijedan, zbog zaštite UNESCO-a, svega onoga što Dubrovnik jest, ali i promišljanja o tome što ostavljamo naraštajima koji dolaze. Može se reći da je promišljanje o donošenju novih prostornih planova, sa svim njihovim manama i vrlinama, ipak jedna nužnost i korak naprijed. Ali i hvatanje jedne 'vruće patate' koje je izazovno, ali i nužno.
Kao i mnogi naši sugrađani, veselim se donošenju novih prostornih planova, posebno nakon što smo se suočili s negativnim pojavama u prostoru. Dubrovnik je zaista specifičan i zahtjevan prostor, i upravo zato su važne sve podloge o kojima sam govorio. Bilo je krajnje vrijeme da uđemo u ovu problematiku ozbiljno i odgovorno.
Međutim, jednako je važno kako se do plana dolazi. Moj stav nije da treba nekoga kritizirati, nego da iz ovog procesa trebamo izvući pouku: ovakvi dokumenti moraju nastajati uz stalni interdisciplinarni stručni rad, jasne zapisnike, stručne podloge i transparentne kriterije.
Da su se sve uključene struke sastajale kontinuirano, makar jednom u nekoliko mjeseci, komentirale, promišljale i usklađivale glavne smjernice, vjerujem da bi i konačna rješenja bila kvalitetnija i jasnije obrazložena. Javna rasprava pokazala je da u Dubrovniku postoji velik broj ljudi koji ozbiljno promišljaju budućnost grada i postavljaju kvalitetna pitanja. Tu energiju treba iskoristiti, a ne potrošiti. Trebamo nastupiti udruženo, za dobrobit grada, građana i budućih generacija.
