Problem Zorana Milanovića je što ga za jedno mjesto na ljestvici šiša čovjek koji sustavno, bez činjenica i argumenata  udara po Vladi Kukuriku koalicije, a pritom ne nudi rješenje i cilj. A Lesar pak ne zna što bi s tim mjestom, jer što bi se dogodilo ukoliko bi kojim slučajem participirao u vlasti gdje bi morao nuditi rješenja koja nisu tek puko  bacanje otrovnih strjelica.

Gradi se kao Tito, nauštrb svojih izjava, predvodi rat koji ne postoji, poput pravog  populista, a pritom i glumi lidera oporbe pokraj, mjesecima izbezumljenog Karamarka. 

U Dubrovniku je situacija jednaka kao na nacionalnoj razini. Zna se da nešto ne valja, međutim bez da se stvari ne uče napamet, ne može se to javno i artikulirati. Prije svakog nastupa treba sjesti s PR stručnjacima i kao autodiktat naučiti tekst kako bi u nastupu djelovao odvažno i popularno. Ni tada nije zadovoljio.

U sučeljavanju je dobio čast da kreira izborni slogan SDP-ovog Nika Šalje. Napisavši slogan SDP-a „Ja sam Niko Šalja, a u SDP-u nešto ne valja,“ jasno je pokazao kako mu je cilj svake kampanje, pa i one dok je bio u HDZ-u, DC-u, HSLS-u, LS-u, pa i sada dok je slagao kampanju Nika Šalje, da druge krive za sve, a sebe prezentira kao spas u zadnji čas.

Lijepo je biti samouvjeren i misliti da si najbolji i najpošteniji, međutim Laburisti su već jutros trebali sazvati konferenciju za novinare i očitovati se na optužbe Pera Vićana tijekom sučeljavanja da je u Tvornici boja i lakova uzeo novac sudskom tužbom dok su radnici gladovali.

Nisu to uradili, dakle isti su. 

Kada kažu da nisu isti, da su Laburisti, onda se sjetite da je Dragutin Lesar bio u HNS-u, a da ni sam Bupić ne zna gdje je bio.

Nikša Klečak / Dubrovački dnevnik