Napokon na jednom mjestu objedinjene su fotografije svih pijanih i polupijanih maloljetnika, ili onih koji se samo prave da su pijani,ružnih cipela, odvratnih frizura, podivljalih staraca. I stvarno, sve je to poprilično urnebesno kad se radi o nekome drugome. Naime, od prije nekoliko dana svatko ulazi s pojačanim oprezom u autobus. Nema više ranojutarnjeg spavanja u 1B od Mokošice do Pila, treba provjeriti jesu li tenisice odvezane, jesu li korpić iz majice ispao ‘na izvolite’, ili ne-daj-Bože bijele bječve, ima li kakve bubamare u kosi jer sve to može netko ovjekovječiti mobitelom i poslati na Facebook stranicu gdje će se s vama sprdati pola grada. Pa ipak, većina građana i dalje vrlo rado ‘škicne’ tko se sve to javno osramotio.

No, kome bi to zasmetalo? Facebook je postao poput nekakvog virtualnog dnevnika. Svojim objavama statusa, fotografija ili poveznica vrlo rado dajemo do znanja svojim Facebook prijateljima odnosno ‘prijateljima’ kako nam je pobjegla ptica, kako je Dila kretenuša ili kako u ‘jubav vire nemamo nakon zadnjeg majmuna’. Rado obznanjujemo i svoja raspoloženja, prema novoj opciji koja nam omogućava da na jednostavan način podijelimo kako se osjećamo. Osjećam se sretno. Osjećam se usamljeno. Osjećam se ko Oprah s bojlerom na leđima nakon što sam pojela 15 kilograma pomfrija.

Neki objavljuju sve detalje svog posljednjeg ljubavnog brodoloma. Dabogda ga voda odnijela! Ja nemam više razloga da živim! Neki se čak slikaju u donjem rublju. Svojevoljno i besplatno. Drugi čak putem Fejsa vode prave ratove u ime Boga i Isusa Krista protiv Srba i komunista. Pa onda malo ‘zastrane’. U ime višeg cilja vrijeđaju prvog susjeda, prodavačicu iz obližnje trgovine ili školskog kolegu zbog toga što nemaju isto mišljenje. I sve to na veliko zadovoljstvo širokog broja publike koja to sve virtualno prati.

Osjećate li se pomalo licemjerno kad se sjetite kako ste prije nekoliko godina sjedali na kauču pred televizorom i gledali Big Brother komentirajući koliko moraš biti lud da se prijaviš na takvo što. Jedina razlika između njih i nas jest ta što su ti ljudi to radili za novac, a mi svakodnevno potpunim strancima dopuštamo da putem malih monitora gledaju što radimo i kako se osjećamo u svakom trenutku. Svijet je postao jedan veliki Big Brother, a mi smo i Marijana, i Nemeš, s tom razlikom što na kraju balade ipak nećemo dobiti milijun kuna minus namještaj koji smo porazbijali po stanu. Pa zašto onda to uopće radimo?

Sindrom ‘cijeli svijet je pozornica’ zavladao je televizijom, internetom i našom svakodnevicom. Na sličan način funkcionira i sindrom reality zvijezda kao i onih koje nikada nisu imale problem da javno serviraju pikanterije iz svog privatnog života. Idemo vidjeti što je Simona Gotovac, pardon Šajn,pardon Ištvanović sada napravila. Idemo vidjeti što je Ava Karabatić posljednje izjavila. Idemo vidjeti koliko se Miley Cyrus ovaj put skinula. Idemo pogledati ovu vijest sa Severinom. Možda se opet skinula na pozornici u donje rublje ili snimila novi pornić? Navedeno bi se dalo povezati s tipičnom malograđanštinom na koju izgleda nisu imuni ni oni najobrazovaniji. Izgleda da smo svi mi u duši u jednom postoku voajeri i kundurice. Volimo znati tko s kim, kad, zašto, čime. Poželjno je da to bude neki narkoman ili propali biznismen. S kim? S bivšom prostitutkom. Kad? U posve pogrešno vrijeme. Zašto? Zbog love. Čime? Vibratorom. Jer kad je tako i kad iskače iz svih moralnih okvira, onda se valjda sami sebi činimo kao bolji ljudi. Osim skandaloznih zvijezda, tu svakako spadaju i čudni ljudi iz autobusa koji su se pojavili u uživo-grupi. Jer kad vidimo nekog prolupalog djeda, modno neosvještenu srednjoškolku ili pijanog luđaka, tad se sebi odmah činimo ljepšima, boljima i pametnijima. Zapravo ismijavanjem drugih liječimo svoje komplekse.

Međutim, postoji i ona druga strana medalje, kada se sami svojevoljno stavljamo u poziciju objekta svojim objavama u kojem u svakom trenutku nepoznatim ljudima dajemo do znanja gdje smo bili, što smo radili i kako se osjećamo. Ima tu vjerojatno i malo taštine. Ma koliko nam ponekad išlo na živce, jednim dijelom sebe priželjkujemo da se o nama priča. Cijeli svijet je pozornica. A svi smo mi zvijezde. I loša reklama je ipak reklama, a u današnjem svijetu kad se gotovo sve svodi na potražnju i prodaju, voajerizam, konzumerizam, PR i marketing, svatko od nas traži svoje mjesto pod Suncem. Danas smo tako okruženi kamerama, mobitelima, fotoaparatima koji u svakom trenutku prijete da nas 'okinu' dok pijemo kavu, vozimo se autobusom, mazimo na plaži, kad nam i nije baš neki dan i kad nam bura poremeti frizuru. No, to nije tragedija. Tragedija je što nam to baš nimalo ne smeta.