Iako nitko od nas doma nije nikad navego niti radio u Atlantskoj premija je bila dobit kalendar Atlantske koji je, vazda ispod slike nekoga broda iz njihove flote, imao kalendar sa tri sljedeća mjeseca. Nije to bio samo kalendar, tamo su bile i mjesečeve mijene u narednoj godini.

Vazda isti font, zadebljana slova i brojke, slika nekoga broda koji je u pasanoj godini prošao između Lokruma i Grada. I onaj najlon sa crvenim kvadratićem koji se pomicao, od setemane do setemane, od danas do sutra. Pa onda .... kad prođe mjesec otkineš sva tri lista i „idemo dalje“.

Taj kalendar je bio sastavni dio života, dio komina ili tinela, kako u koga. Ko ukras, ko slika u tinelu nekih dragih ljudi iz familje. Kalendar nije bio suvišan, stran. Smatrao se sastavnim dijelom života.

Sjećam se da je pokojni otac poznao nekoga ko je radio u Atlantskoj i onda bi pregovori o nabavci baš tega kalendara počela još u studenom. Slušao sam telefonske razgovore o tome između pokojnog ćaće i toga namještenika Atlantske. I, onda bi se jednog dana u prosincu pojavio doma otac sa kalendarom koji bi – onako – slavodobitno objesio na zid i dignuo onaj lanjski.

I ja sam nastavio tu tradiciju kad je ćaće partio. Vazda sam – preko veze – nastojao nabavit baš taj kalendar koji je bio dio obiteljske tradicije. I ja sam bio pronašao nekoga „iznutra“ da mi nabavi baš taj kalendar.

Onda su došle godine kad mi je rečeno da je Atlantska znatno smanjila broj štampanih kalendara, ali ipak ga se moglo nabavit. Teško, ali ipak dostižno.

Nakon silnih godina moja će kuća bit ove godine bez kalendara. Barem bez onoga kojega sam gledao cijeli svoj život. Ko je tome kriv? Valjda grupica koja o tome danas odlučuje. Ne razumiju oni što je Atlantska značila puku našemu. Ne znam kako imaju obraza izać na ulicu! A, što ćeš? Ponovit ću ono što često napišem: „Nit gluhom šaptat, nit ćoravom namigivat.“

Umjesto kalendara za Novu godinu ove godine smo mogli pročitat da je održana izvanredna skupština Atlantske prije 7-8 dana i da su novi vlasnici odlučili povući dionice Atlantske sa Zagrebačke burze.

I tako – malo pomalo – naša Atlantska tone u zaborav, a sa njome i sva tradicija dubrovačkog pomorstva. Ne volim bit niti zloguki prorok ali to je „dobar“ put i da se – ne odma nego za par godina – počne pomalo gasit i pomorsko školstvo u Dubrovniku. A to je školstvo bilo uvijek perjanica takvog školovanja u svijetu. Ne zaboravimo da je započelo u Nautici na Pilama još u 19. stoljeću.

Čujem ovih dana da će dobar dio zaposlenih u Atlantskoj bit umirovljeno. Ne znam je li to istina, ali – ako jest – to mi je potvrda ovih crnih slutnji.

Ne zamjeram ja novim većinskim vlasnicima dionica. Oni moraju gledat svoj interes – što im se isplati a što ne.

Ovo je samo moje nostalgično njorganje i na odlazak Atlantske, ali i svih onih drugih firmi iz Grada: Hotelskog, Dubrovkinje, Dubrovačke banke, Atlasa ..... nastavite nabrajat sami ......

Briga me za sve njih, ali meni fali onaj kalendar sa slikom broda između Prve skalice na Lokrumu i Porporele, da se dičim sa njim u tinelu.

Dubrovačko njorgalo

PRENESENO S INTERNET STRANICE www.njorgalodu.com, uz suglasnost autora