Pogotovo je tako u zemlji pobrkane demokracije, na vašaru obećanja budućnosti. Kreću se te "mudroserine" od Srba, gejeva, obitelji, ćirilice... Ove godine pred parlamentarne izbore iskočile su žena i to u dva oblika sveprisutnosti.

Prvo, žene na listama za izbore gdje su propisane neke norme zastupljenosti. U najmanju ruku radi se o uvredi krhkijem spolu, ali ovaj put ima tu i podtema gdje žena prestaje biti subjekt, već biva pretvorena u objekte rigidne desnice. Riječ je o pobačaju na koji raspolažu prava klerikalno uvrnute glave, gdje žene gubi prvo i osnovno načelno dostojanstva: biti gospodar svojeg tijela.

Nije to tako od jučer i nije samo u Hrvatskoj. Desnica oštri nišanske sprave baš na reproduktivnu ulogu žene. Valja tu postaviti i pitanje koliko to sve ima veze s kršćanstvom, ili se radi o nauku raznoraznih rasplodnih popova, poput onoga pokojnog don Ante Baković, onomad poznatog kao najvećeg protivnika onaniranja kod Hrvata.

I tako, došli smo i do pitanja pobačaja žena koje su silovane.  Uopće, kome takvo što može pasti napamet? U priču o abortusu, koja sama po sebi ne vodi nigdje, dakle prožeti i misli o silovanim ženama?

U redu, muški iscjelitelji ženskih duša uvijek će postojati i uvijek će si davati pravo na ocjene i procjene, ali najzanimljivije u cijeloj priči jest kome zapravo uopće priča o silovanim ženama kroz ovu temu može pasti napamet? 

Podsjeća to na djecu, kad recimo pitaju majke tko je jači od njihovih očeva, pa dođu na temu tigrova i polarnih medvjeda, jel' da bude to što bizarnije kako bi izvukli neki zaključak. E tako doslovno zvuči ta priča o silovanim ženama gdje eto nije važno samo početi priču o abortusu, nego je treba začiniti potpunom ekstremizacijom, "zašiljiti" ne bi li se bolje izvukla poanta. Šteta što oni koji uopće spominju tako što nisu svjesni da postoje cijeli život nose teški teret i cijeli život im je pod teretom nesreće koja ih je zadesila.

U svakom slučaju, znakovito je spomenuti mišljenje novopečenog političara, u globalu sveprisutnog poklopca svakom loncu Nina Raspudića, po čijoj filozofiji najkraće rečeno ne bi trebalo dozvoliti pobačaj ni silovanim ženama, jer, ako ga pravilno citiramo: "njihova rođena djeca mogu biti sretna i biti ravnopravni i kvalitetni članovi društvene zajednice". 

Pogubljeni Miroslav Škoro, čije nesnalaženje u javnom prostoru frapira, a koje je recimo lijepo u kampanji za predsjedničke izbore razotkrila Katarina Peović, poentirao je dodatnom floskulom da bi se silovana žena trebala konzultirati sa svojom obitelji, valjda kako bi imala široki izbor ruža u buketu cvjetova zla.

Naravno, naknadno uslijedi tu famozna dekontekstualizacija, koja bi trebala umanjiti budalaštine, ali nekakav obrazac velikoumnih opaski prevarenih domoljuba je tu, sve kako bi na svijetu bilo više Hrvata u slavu demografske obnove nacije.

I nažalost, opet je gospodarstvo ono koje tu najviše pati. Opet nismo došli do toga da je zaista program bitan. Na koncu bit će važno koliko će jedan dio građanstva s gnušanjem glasati protiv tih trgovačkih koalicija tzv. treće opcije, a koliko će drugi drio građanstva glasati za vodonoše monstruozne postavke obnove nacije.

Kad se stvari svode na to, i nema se tu puno opcija.

Ne preostaje tu ništa nego začepiti nos i neudisati vonj jedne zaostalosti zarobljene u tko zna kojem stoljeću.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.