Našao sam se Amsterdamu, ne pitajte zašto. Nije to neki lijepi grad, a uostalom kako će i biti, kad je relativno mlad. Dok su svi svjetski putnici uzdisali za Dubrovnikom tijekom vremena Republike, Amsterdam je bio ribarsko selo. Ima te kanaliće, ali nije lijep kao Venecija.

Osim toga, ne pušim travu, pa nije lako ubiti dosadu tijekom tmurnih amsterdamskih turističkih posljepodneva. Srećom, tu je Red Light District, pa čovjek može gledati, i ako mu se baš digne – raspoloženje – ući u kakav izlog.

Pođoh tako i ja do svjetski poznate amsterdamske atrakcije, i iznenadih se kakve lijepe dame rade u izlozima. Odmah mi je palo napamet da mi nije jasno zašto tu rade, kad bi se mogle bogato udati. Međutim, ovako su ipak možda slobodnije.

Sjeo ja tako na taracu jednog kafića gdje je pregršt izloga, pa pijuckam loše nizozemsko industrijsko pivo i gledam žene kako mame prolaznike. Jedna me pogledom fiksira, pa da nemam ovoliko životnog iskustva, mislio bih da me bari. Ali davno sam odrastao, pa znam da je sve to samo posao. Ipak mi se sviđa – duga valovita crvena kosa, grudi veličine ocjene koju nikad nisam dobio u gimnaziji, guza kao kruška koja raste pod suncem, a ne potpomognuta umjetnim svjetlima u nekom nizozemskom stakleniku, napučene usne, prćasti nos...Vrhunska.

Naručim još piva da ubijem nervozu, a ona mi se i dalje smješka, i rukom pokazuje da dođem. Rek'o sebi, ajde Marole, ispast će da si bio u Amsterdamu, a ne vidjeo kako izlog iznutra izgleda. Čim uđoh kroz vrata, crvenokosa navuče zastor.

-Čekaj, ne žuri – rečem joj – Prvo mi reci cijenu?

-Za 80 eura sve, i još 20, ako želiš da skinem grudnjak – reče mi.

-Što to znači sve? – ispadoh štreber – Je li to oba dvije rupe, ili...?

Samo se nasmijala. Dobro sam se napalio, skoro onako kao kad je HDZ gubio zadnje parlamentarne izbore  - pa mi se i moral dignuo -- i nije mi bilo žao dati sto eura.

Sama se je počela skidati, ali na moje iznenađenje, sada se je i sa suprotne strane velike kruške, pojavila neka voćka. Mene su još na vjeronauku učili da su voćke opasne po život katolika – posebno jabuke. Ali za ovu voćku prije bi se moglo reći da je banana, a ne jabuka. Što li banana radi s te strane, promislih. No, misle me prestanu moriti, jer rekoh već, ipak smo u Nizozemskoj, tamo su staklenici, pod halogenkama uspijeva svo voće, čak 365 dana u godini - doduše bez mirisa i vitamina, ali ne treba uvijek gledati čašu kao napola praznu – pa što ne bi neka voćka uspijevala i u gaćicama?

No ipak kada je skinula posljednji odjevni predmet, zbunih se na trenutak. Sjetio sam se zašto se nasmijala kada sam je pitao je li cijena za obje rupe. Gledao sam ravno u bananu, pa odmah potom krušku sa stražnje strane, i bujne jabučne grudi sprijeda poviše banane. Pa opet sve u krug, kao da sam pogledom kružio po nizozemskom voćnjaku, a ne izlogu – banana, kruška, jabuka. Po još jednoom – banana, kruška, jabuka. Kruške i jabuke bile su, da tako kažem, potpuno ženske, a banana – muška. Na trenutak mi se učinilo da je crvenokosa pomiješala kruške i jabuke, pardon, jabuke i banane –  još od vjeronauka su me učili kako je Bog stvorio muškarca Adama i ženu Evu, koji su se rastavili zbog jabuke - ali nikad od svećenika nisam čuo da je Svemogući stvorio miks Adama i Eve, koji ne samo da se ne rastavljaju zbog jabuke, nego se ne rastavljaju ni zbog kruške, a bogme ni zbog banane.  

Čudno je bilo razmišljati o poljoprivredi s unutarnje strane zakukuljenog amsterdamskog izloga, ali moje me napaljenje i dalje nije napuštalo, sve dok mi kroz mozak nije proletila slika i prilika bivšeg dubrovačkog biskupa, i sadašnjeg zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića. Sjetio sam se kako dotični uči narod da se treba bojati nove svjetske opasnosti zvane dženderizam. Dženderizam je ukratko, kako objašnjava Puljić, „atentat na oblik obitelji koju čine majka, otac i djeca“. U taj dženderizam upadaju sve osobe koje po definiciji Crkve nisu klasični muškarci i žene.

Sjetivši se Puljićeve face, banana mi je odmah usahnula. Malo sam se pokunjio. Crvenokosa me pogledala s tugom u očima.

-Oprosti, mislila sam da znaš – rekla mi je.

-Nisit ti kriva. Zeznuo me nadbiskup Puljić – rekoh.

-Kakav nadbiskup Puljić? – upita me.

-Zadarski nadbiskup. Zadar je grad u Hrvatskoj, iz te zemlje sam.

-Nikad čula.

-Nije bitno, čim sam se sjetio njega, odmah sam se uznervozio i – pogledah dolje – ovaj je pao.

-Hoćeš da ti ga pomognem uspeti ili te prošla volja kad si vidio da sam 'shemale'? – upitala me s takvom nježnošću da bih se mogao zakleti da je žensko. Mi muškarci smo ipak veće svinje od žena.

Rekao sam joj da ne treba, nego da ako može, da bih s njom malo popričao. Novinar sam, priznah joj, pa bi joj platio da porazgovaramo petnaestak minuta koje sam trebao potrošiti za uobičajene aktivnosti. Iznenadila se, ali pristala.

-Može, posao je posao – nasmijala se.

Rekla mi je tako da joj je otac bio najponosniji kada je saznao da je dobio muškog potomka. Drugo je sve bilo nevažno tijekom njenog djetinjstva. Ni njeni osjećaji, ni ono iznutra što joj je od najranijeg djetinjstva govorilo da nije muškarac. Iako se je željela igrati s lutkama, otac joj je kupovao autiće. Poslije se u pubertetu skrivečki šminkala i oblačila haljine. Užasavajuća spoznaja za očevu muškost bilo je to što su joj počele rasti grudi. Razmišljala je da ih otkine samo da ocu udovolji. Najgore od svega bilo joj je piškiti. Nikad se nije sprijateljila s onim dole – smatrala ga je uvijek kao strano tijelo kojeg se mora riješiti. Često je piškila sjedeći na dasci. Na kraju je pukla od sve te silne glume. Završila je na psihijatriji, pila lijekove za smirenje, i jasno, pobjegla od obitelji. Sad je tu, prostitucijom zarađuje za školovanje, jer joj otac nije htio omogućiti obrazovanje sve dok ne postane – muško.

-Ja bih najradije voljela da sam bila muškarac, da nisam morala prolaziti sve te poteškoće. Ali ne mogu. Žena sam koja je zarobljena u muškom tijelu, to je sve, jako jednostavno, a opet milijun problema.

-Znaš li da nadbiskup Puljić kaže kako si ti opasnost za obitelj?

-Znam, i to stoji. Moj otac je zbog mene razorio obitelj, jer me nije mogao prihvatiti  – kiselo se nasmijala - A što bi bilo da me prihvatio ovakvu kakva jesam? Ništa, samo bismo si bili sretni.

Nije se više mogla suzdržati. Slomila se i žestoko zaplakala. Zagrlio sam je, i mazio po tjemenu. Kakva čudna situacija! Žena u amsterdamskom izlogu plače zbog nadbiskupa Želimira Puljića. Ljudi kao što je on - a tu spadaju skoro svi svećenici -  mrze onih šest dana kada je Bog stvarao. Što je ova crvenokosa, nego Božje stvorenje – napravljeno na samu sliku i priliku Stvoritelja? Zar svi mi ljudi nismo jednaki, bili muškarci, žene, crnci, Kinezi, židovi, homoseksualci ili – transseksualci? Ako nadbiskup i ekipa smatraju da su transseksualci opasnost za obitelj, automatski takve osobe ne potječu od Boga, jer zašto bi Svemogući išao napakostiti onome što je sveto za Katoličku crkvu? Naravno da griješe, i samim time ispada da ne vole Božje djelo.

Suze su joj tekle po jabukama. Kada su joj rasle u puburtetu, za crvenokosu su to bile otrovne jabuke koje nije smjela pokriti grudnjakom da ne sagriješi. Na trenutak sam zamislio nadbiskupa Puljića kako jede te otrovne jabuke i odlazi iz raja. Ne zato jer je seksualno sagriješio s transeksualcem i time napao svetu instituciju obitelj, već zato što mrzi različite ljude.

Popodne mi je odmah bilo ljepše...

Fotomonotaža