Prije nekoliko godina u Velikoj se Britaniji provela velika anketa. Pitanje je bilo jednostavno da ne može biti jednostavnije – da možete dobiti odgovor na bilo koje pitanje, što biste željeli saznati?

Naravno, u sam vrh se ugurala smrt i život s one strane. Također, Britance je interesiralo je li se uskrsnuće Isusa Krista zaista dogodilo, ili su Matej, Marko, Luka i Ivan, tu noć zapili, pa ujutro kad su došli sebi, izgledalo im je da je čitav svijet usksnuo uključujući i njihovog Učitelja.

Međutim, na samo čelo britanskih misterija, uguralo se jedno, pomalo, iznenađujuće  pitanje. Naime, od svih upitnika koji muče ljude, Britanci bi najviše željeli znati gdje su mali golubovi!? Potomcima velike imperijalističke sile nikako nije jasno kako u Londonu, Manchesteru, Liverpoolu i ostalim gradovima ima nekoliko milijuna golubova, a nijedan stanovnik, nikad u svom životu, nije vidio malog goluba. Pa gdje su ti mali golubovi, jebo ih čiopa? Je li se oni uopće rađaju mali ili se rađaju kao odrasli? Možda se razmnožavaju diobom kao amebe – od majke goluba nastane potomak-golub iste veličine. To su pitanja koja stoljećima Britance ubijaju u pojam, a nitko im do sad nije dao odgovor.

Pošto smo mi Dubrovčani poznati po izreci 'Sa svakim lijepo, s nikim iskreno' - lijepo ćemo im otkriti da se mali golubovi nalaze u Betinoj spilji, ali im iskreno nećemo reći kako ih smatramo za glupe, prepotentne, bahate idiote koje muču kretenska pitanja kakva nas pametne Dubrovčane nikad ne bi zaokupila.

Mi, za razliku od Velikih Glupaka Britanaca, imamo puno veći misterij, usudio bih se reći, možda i – nerješiv. Da se danas-sutra u Dubrovniku provede anketa o pitanjima koja nas najviše muče, jedno bi se, siguran sam, našlo na samom vrhu – Kako, pobogu, ucrtati pomorsko dobro?

Desetljećima i stoljećima čitamo vijesti poput ovih – „tu bi se prema Prostornom planu trebala graditi marina, ali pomorsko dobro još nije ucrtano“. Ili, „hotel Radisson još uvijek nije dobio koncesiju za plažu, jer pomorsko dobro nije ucrtano“. Ili, „nadležne institucije investitoru ne mogu ništa u vezi prisvajanja plaže, jer se ne zna granica zbog neucrtanog pomorskog dobra“.

Stoljećima i tisućljećima more oplakuje dubrovačke hridi i neizostavan je dio povijesti Grada. Prošli su prvo ovuda Grci i Iliri, potom Rimljani, pa Slaveni, Mlečani, stari Dubrovčani, Napoleonovi Francuzi, car Franjo Josip, jedna Jugoslavija, druga Jugoslavija, treća Jugoslavija, Ante Pavelić, Adolf Hitler, Benito Mussolini, Josip Broz Tito, Franjo Tuđman, ali nitko, doslovno nitko od tih velikih civilizacija, ljudi i zločinaca, nije uspio ucrtati granice pomorskog dobra.

Legenda kaže da je car Franjo Josip - prvi čovjek u povijesti južnih Slavena koji ih je natjerao da svoje bespravno sagrađene posjede upišu u katastar – sjedio na Dančama i gledao u valove. Pokušao je dobri stari Franjo shvatiti tu magičnu granicu pomorskog dobra – da zna dokle je vlasništvo od Austro-ugarske, a od'kle od Dubrovačke Biskupije – ali na kraju od svega nije bilo ništa. Mjesecima je car Jozo proučavao geografiju stijena, naposljetku odustao, poslije i umro, nikom ne otkrivši u čemu je taj ogromni problem teškog ucrtavanja pomorskog dobra.

Svjedoci tvrde da je na samrtnoj postelji, tik pred posljednji izdah, samo kratko ustvrdio strašno predviđanje.

-Ovo neće uspjeti ucrtati ni Ivo Besjedica skupa s Perom Vićanom.

Sto godina kasnije, proročanstvo Velikog vizionara Franja Josipa se obistinilo. Pero Vićan i Ivo Besjedica po Dubrovačkom su primorju ucrtavali stotine milijuna hektara zemljišta – od Popova polja do Svećenikovog brda – čitav Ratac, Brsečine, Trsteno i Orašac, marljivo su Besjedica i Vićan dan-noć ucrtavali, a naposljetku dođoše do Vrtova sunca.

Naravno, uspješe slikari Besjedica i Vićan ucrtati zemljište u Vrtovima sunca, a kada je Besjedica na nagovor Vićana, krenuo upisati čitavo Jadransko more sve do Barija u korist tvrtke Dubrovačko primorje, dogodilo se nešto strašno. Negdje otprilike šest metara od morske crte, Besjedici se počela tresti ruka, a neka nevidljiva mu sila nije dala da crta po vlastovnici.

Ostade prostor plaže Vrtova sunca neupisan, pa tako sve do dana današnjeg, kada investitor Radisson Blu nema koncesiju, jer nema jasne granice.

U čemu leži najveći problem nemogućnosti ucrtavanja pomorskog dobra, nerješiv i majstorima ucrtavanja poput Besjedice i Vićana? Je li nemoguće odrediti granicu, jer se to debilno more stalno ginjeta gore-dole, pa kako ćeš znati kojih to šest metara pripada javnim vlastima? Lako je odrediti kad je bonaca – ali što kad su valovi? Na Dančama tako, za vrijeme velikog juga, pomorsko dobro seže sve do Graca.

U Lozici je situacija još gora – znamo da naši najbolji sugrađani imaju tamo mjesto prebivališta. Recimo Neven Barač. Uzmimo hipotetski da je nekakav dubrovački Einstein uspio ucrtati pomorsko dobro u Lozici. Naravno našim uvaženim sugrađanima to ne bi nimalo smetalo da i dalje bespravno privatiziraju plaže, ali to sad nije važno.

Kreće jugo, kuća Nevenova je u Baračevom vlasništvu, ali kako valovi udaraju, tako i Baračeva kuća mijenja vlasnika. Bum, sad je država vlasnik, a kad se val povuče, eto opet Barača kao vlasnika. Pa novi val, novi vlasnik, i sve tako...

Zato su se upotrebljavale i druge taktike. Veliki naši politički mislioci svojedobno su imenovali raka kosmeča ambasadorom pomorskog dobra. Naime, kazao je jedan visoki dužnosnik optuženog HDZ-a, „do kud se kosmeč kreće, tu je granica pomorskog dobra“. Svi su znanstvenici stipendijski prihvatili ovu sjajnu ideju. Kosmeč živi na granici mora i kopna, ne može bez mora, a bogme ni bez kopna, pa dokud baulja po obali, tu je granica pomorskog dobra, glasila je ova revolucionarna teorija.

Treba samo biti strpljiv, čekati kosmeča da se krene kretati, te pažljivo bilježiti njegove rute. Kad kosmeč napravi krug po Dančama, pomorsko dobro napokon je ucrtano. Ideja je na papiru dijelovala besprijekorno, ali su se u praksi pojavili problemi. Krenuo tako kosmeč u put oko Danača za 80 dana, ali eto ti sranja – došla neka baba bacit ometac, da uhiti kojeg crneja za juhu, vidjela usput kosmeča kako ucrtava pomorsko dobro, ali odlučila ona njega ucrtati u svoj recept. Našao se kosmeč u loncu, a znanstvenici u čudu – je li sad pomorsko dobro seže sve do kuhinje babe?

Nova rješenja od tada, pa sve nadalje, stalno se pokušavaju iznaći kako bi se napokon, šest milijardi godina dug proces od nastanka Zemlje, rješio - ali misterij je još tu – tajanstven poput prebivališta malog kosmeča, goluba, Isusa Krista...

A rješenje je u biti nevjerojatno jednostavno, ali nitko ga se do sad nije sjetio. Dajte Igoru Legazu metar, i on će u samo jednu subotu ujutro sa zadovoljstvom ucrtati sve granice pomorskog dobra na svim dubrovačkim plažama.Doći će Legaz, poslije samo četiri sata do nesposobne institucije s metrom i bilježnicom, zakačit će kemijsku iza uha nakon sjajno obavljenog posla, te će ponosno reći.

-Mission completed. Pomorsko dobro je ucrtano dobro!

-Bravo, pobro – odgovorit će mu lijeni državni službenik, sretan što on to nije morao raditi.