ODA COMMODOREU 64 'Tada sam prvi put opsovao boga, ali siguran sam da bi mi don Pero Vuletić odmah dao oprost'

Autor: Maro Marušić
Tehnološko čudo zvano Commodore 64

Osmijeh mi je zatitrao licem. U moru dosadnih i depresivnih vijesti o koronavirusu sakrila se jedna koja je prošla skroz nezapaženo, i kada sam je slučajno ugledao, odmah mi je potaknula serotonim na prekomjerno lučenje.

Commodore 64 ili po naški Komodor, najpopularnije računalo osamdesetih u Jugoslaviji, doživjelo je reinkarnaciju i ove godine ponovo kreće u prodaju. Cijena mu je 120 eura.

-Tata! – zazvao me sin kao da želi prekinuti bujicu serotonima na koje staro sredovječno gunđalo poput mene nije naviknulo – Hajdemo igrat FIFA-u!

Trebao bih sada sinu reći, proljeće je, lijepi su dani, hajdemo vani, ali nije mi mrsko uhvatiti đojstik od Playstationa i naganjati virtualnu loptu s potomkom. Dapače, uživam s malim gubiti vrijeme i vid ispred zaslona. Eto kakav sam ja roditelj.

On je, jasno, bolji. Djeca 21. stoljeća rađaju se s osjećajem kretanja na Playstationu, baš kao što se moja generacija rađala s osjećajem gađanja kroz puhalicu s picama od košćela. Prodaje mi driblinge, elastica, panenke, golove iz slobodnjaka i jedanaesteraca, a ja ne mogu vjerovati kakav posao programeri iz EA SPORTS-a rade – koliko su samo ove simulacije nogometa realne.

Misli mi se pretvaraju u vremenski stroj i brzo me katapultiraju u doba kada sam ja bio njegovih godina. Sjećam se svakog detalja, iako se Andro Vlahušić svojski potrudio da sve te dokaze izbriše s lica zemlje. Vrijeme radnje – kraj osamdesetih, početak devedesetih godina, mjesto radnje - Ilijina Glavica. Nema treće trake, koja vodi prema Sedam smrtnih grijeha, tu se nalaze kuće koje će Vlahušić kasnije srušiti za gradnju raskršća što će mu donijeti drugi gradonačelnički mandat.

Prvo ide nekretnina gdje je bio kafić tolerantnog naziva Adolf (kasnije se zvao Queen), a u podnožju istog objekta bila je mala butiga u kojoj su se prodavale Leviske. Potom kuća obitelji Rogošić, nedaleko nje mali poslovni prostor gdje su se nudile sve usluge za ukop i sprovode, pa onda na samom kraju, ispod početka Srebrenske ulice, posljednja nekretnina u nizu. U prizemlju su bile prostorije Slobodne Dalmacije, a na katu obitelj Baldun u čije sam odaje često hodočastio poput hindusa u Varanasi.

Iako je od tada prošlo trideset godina slike su mi kristalno jasne. Ja i Marko Baldun zavaljeni u kauču s đojsticima u ruci pod naletom sretnih hormona ne jebemo ni pet posto što je proljeće, što su lijepi dani, a mi nismo vani...

-Jesi li duboko udahnuo? – pita me smrtno ozbiljni Marko.

-Jesam – odgovaram mu svjestan važnosti trenutka.

Kreće očitavanje igrice Microprose Soccer na njegovom Komodoru. To je moment kada sve staje, sve se zamrzava. Nekoliko dugih minuta – u potpuno grobnoj tišini, kao da se nalazimo u lijesu onog posmrtnog poduzeća iz susjedstva - buljimo u kazetofon s kojeg se očitava igrica. Ne dišemo, ne mrdamo, jer i najmanji pokret može poremetiti očitavanje Microprosea Soccera. Hoćemo li uspjeti?

Na ekranu se pojavljuju crne niti, kakva tragedija. Koliko me pamćenje služi tada sam prvi put u životu opsovao boga. Stresao sam se od šoka. Ja, katoličko dijete sa svim svetim sakramentima, jedan od rijetkih iz moje generacije koji su nedjeljom ujutro na nagovor stare išli u crkvu umjesto da su gledali partizanske filmove s Batom Živojinovićem u glavnoj ulozi, po prvi put u svom kratkom životu smrtno sam sagriješio. Ali znao sam da bi mi dobri don Pero Vuletić odmah dao oprost, jer ako neki trenutak u životu traži spominjanje Božjeg imena uzalud, onda je to sigurno ovaj kada propadne očitavanje igrice na Komodoru. Tko to u životu nije prošao, ne zna što je pakao.

Izvlačimo zadnji adut iz rukava. Moramo zvati Nikšu, Markovog starijeg brata, da nam pomogne. Nikad nam to nije bilo drago, jer smo znali da slijedi njegova zajebancija.

-Nikša, molim te, dođi. Treba nam našteliti glavu na kompjuteru! – zove ga Marko.

-Vama bi trebalo našteliti glavu, a ne kompjuteru – odmah nas podjebava stariji brat noseći kacavidu u ruci.

Zavidava nešto dok sve nade polažemo u njegovo višegodišnje iskustvo boravka pred Komodorom. Čini se da bi moglo uspjeti. Evo ga, Microprose Soccer je očitan, juuupiiiiii. Tada sam prvi put u životu shvatio kako izgleda prava muškarčina. Ima malu kacavidu u ruci i s njom može nemoguće. Čak nismo morali ni prestati disati dok se igrica očitavala.

Uzimamo reprezentaciju Omana, s njom je poseban izazov osvojiti Svjetsko prvenstvo. Jedno poluvrijeme igra Marko, drugo ja. Svako poluvrijeme traje jednu jedinu minutu, nema opcija kao na današnjoj FIFA-i ili PES-u da biraš koliko hoćeš. Da danas pokažeš Microprose Soccer bilo kojem djetetu iz 21. stojeća smijao bi se ondašnjim programerima.

Nije tu bilo driblinga, ofsajda, slobodnih udaraca, škarica, zgoditaka glavom i svih današnjih čudesa. Gol si mogao postići samo na dva načina – dijagonalno s ruba šesnaesterca (što je samo palilo protiv lošijih ekipa) ili nekako natjerati golmana, najčešće prilikom izvođena kornera, da dođe na rub kaznenog prostora, a onda ga zafrknuti felšom.

Hahahaha, koja smijada, suze mi idu dok se sjećam tih nerealnih majstorija koje smo izvodili Marko i ja u toplo svibanjsko poslijepodne. Koliko sati, tjedana, mjeseci i godina smo izgubili pokušavajući natjerati brazilskog golmana da bezveze izađe s bare i onda ga zaobići felšom, te podignuti naslov prvaka svijeta s Omanom. Mogli smo za to vrijeme naučiti neki strani jezik ili svirati Beethovenovu Fur Elise na klaviru, baš onako kako to svakodnevno radi milijun malih Azijaca, ali nama je jedini cilj u životu bilo pokušati dovoljno dugo držati zrak kako ne bismo poremetili očitavanje igrica na Komodoru. I mala kacavida, kad zapne.

Danas dok igram s malim FIFA-u mislim se je li gubimo vrijeme na budalaštine, trebam li ga drugačije odgajati? Ali, opet znam da nikad ne bih mijenjao sva ta 'izgubljena' popodneva. Ona su danas meni prekrasna uspomena na stara doba u kojima sve izgleda ljepše i bolje, nego zaista jest, isto kao što će sutra to biti mom djetetu.

Za sreću u životu ne treba puno, ona je nadohvat ruke, tu u kvartu, samo trebaš uzeti malu kacavidu da ju našteliš. Odigraš Microprose Soccer, obučeš nove leviske, odeš na kafu do Adolfa i tamo čitaš u Slobodnoj o reinkarnaciji Amige.

Život je, ustvari, čisti preslik igrice s Komodora 64. Nekad se očita, nekad ne.

Popularni Članci