O radikalizaciji Hrvatske govori se zadnjih dana, kao da je to nešto doslovno od jučer, kao da ama baš svaki politički dionik nije napravio sve da se društvo nikad ne odvoji od politike, a samim tim od ratne matrice, jer ona je ta koja politiku čini jačom, daje joj pravo na monopoliziranje samog osnutka države.

I tu se već jasno nazire odgovor kako je Hrvatska radikalizirana. Izvor radikalizacije hrvatskog društva je taj što u Hrvatskoj, kvragu, nikako da skonča rat. Dapače, on se potpiruje na svakom koraku do te mjere da smo kao društvo postali taoci devedesetih, što je mantra koja nas drži, stvara okruženje u kojem je ratni ideal na vrhovnoj poziciji, što tako i ekonomski državu opustošuje (tko je čuo za ekonomiju koja se zasniva na ratnoj simbolici), krade budućnost mladima, koji danas jedini smisao ne vide u svojoj državi već u nekoj drugoj.

Tužno je koliko to podsjeća na vrijeme koje smo proživjeli. Tako je nekoć i komunistički sistem pokušao legitimirati svoju moć kroz svoju ratnu pobjedu, pa su partizani još 1980.-ih godina išli po školama govoriti djeci kako su jeli koru s drveta, a sve one koji su protiv rata, to je značilo da su protiv države kao takve.

No, u Jugoslaviji postojao je otpor tom i takvom režimu. Postojala je glazba, kao i film, uostalom i kazalište i književnost (u manjem obimu jer ona klasičnija vrsta kulture uvijek je voljela gospodare jer je i živjela od njih), postojalo je ismijavanje društva kojeg je proizveo rat, društva koje se ne može odlijepiti od politike i partizana. U Hrvatskoj takvo nešto još uvijek nije slučaj, dapače u Hrvatskoj je pogrešno uopće se zapitati kolika je cijena zbog ulaska u rat plaćena i zbog čijih političkih ideja su pogibali mladi ljudi. U Hrvatskoj se nečuveno zapitati tako nešto.

Stoga, mit rata živi i dalje te je ukorijenjen do besmisla. Evo, uzmimo za primjer bivšeg ministra obrane Damira Krstičevića (koji je u dijelu medija nazivan "vojničinom" i "junačinom" nakon što je dao ostavku što sasvim lijepo govori koliko smo i dalje ukopani u rovove ratne retorike) koji kaže da Hrvatska počiva na Domovinskom ratu, što je osnovni metak u nogu moderne države. Sjetit ćemo se i Karamarka koji kaže da ne treba govoriti o "nikakvom zakonu jer riječ je o braniteljima".

Ide to do tolike mjere da je i veteranska populacija sve brojnija, što često iskače izvan normi pristojnosti budući da su mnogi lažirali svoje "braniteljstvo", pa tako svjedočimo i da recimo u zabavnim, "reality" emisijama natjecatelji sebe predstavljaju kao branitelji, dakle na onom mjestu ispred imena, gdje bi trebalo pisati pravnik ili blagajnik, svejedno. 

Očito, u Hrvatskoj se ima što braniti i u 2020., očito naša povijest nije dosadna jer tako živo i neprolazno živi u nama i rat nam čini svježim i nezaboravnim, dok suvremeni svijet se ne obazire na slavne prošlosti te grabi naprijed nezaustavljivim tokom civilizacije.

Možemo li zamisliti Hrvatsku izvan kandži svetkovina rata, bez mjesečno barem dvije porcije nekog ratnog obilježavanja?

Retoričko je to pitanje, koje nas dovodi do zaključka kako je po svemu sudeći rat otvorio nove rovove iz kojih nećemo zadugo izaći i uhvatiti korak sa suvremenim svijetom, koji je davno prebolio, da budemo u dosluhu evo s epidemiološkom realnošću, dječje ratne boginje.

Naposljetku, žalosno je što su proliveni potoci krvi da bi danas bili tu gdje jesmo. U ratu, jednostavno, svi gube, pa je ta kompozicija nas trebala odvesti do druge obale odnosa i ponašanja, u društvo koje je svjesno da ubijanje ne vodi do prosperiteta, kao i društvo koje bi čak možda na rat gledalo kao na podvaljenu zabludu.

Možda onda i ne bi živjeli atmosferu palanke na svim nivoima, pa ratna svetinja ne bi obgrlila nacionalističko-klerikalno-pljačkašku realnost. No, sve su prilike da smo tamo odakle više nema izlaza, dok se pred nama neumoljivo prostiru neki novi frontovi.

*Stavovi izneseni u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije.