Ja znam da je u ovo doba godine popularno pisat o dočecima Nove Godine, kakav se program priprema po gradovima Lijepe Naše, pa zatim kako su prošli koncerti i događanja od jučer ili prekjučer. Ovo je vrijeme nekog veselja, provoda, pjesme .....

I ja sa zadovoljstvom pročitam kako je na našim ulicama bilo puno ljudi, kako su svi bili veseli i kako su sva događanja protekla fino i skladno. Ipak, sa nekim životnim iskustvom iza sebe (a radije bi da sam mlad i „zelen“) ipak bi se osvrnuo i na ono što se događalo u protekloj godini.

Na stranu sve što se događalo u svijetu. Na to nemamo nikakav utjecaj i ostaje nam samo za nadati se da će se ljudi u svijetu pokušati ponovno okrenut humanom postupanju. Ono što se događa na raznim stranama ove kugle Zemaljske pokazuje da je ponašanje ljudi potpuno odustalo od humanog dostignuća. Vijesti koje skoro svaki dan čitamo ne obećavaju. Na svakom kantunu ovoga planeta pojavljuju se silnici kojima tuđi ljudski život baš ništa ne znači. Neću takva ponašanja proglasiti „životinjskim“ jer bi time uvrijedio životinje koje su plemenita stvorenja. Ne preza se ni od najvećih zločina, ubijanja, sakaćenja, samo da bi se ostvarilo svoje sebične interese.

Ali, imamo i mi pojave u nas doma koje nas mogu malo-pomalo zabrinjavat. U protekloj godini pomalo „isplivavaju“ sebičnjaci koji unose nemir i zabrinutost. Slobodno ću reć: koji bi nas rado vratili stoljeće-dva unazad. Nažalost, ne vjerujem da će se i slijedeće godine išta promijenit. „Duh“ je pušten iz boce i teško ga je tamo vratit, jednako kao što je teško ponovno vratit jednom istisnutu pastu za zube natrag u tubu. Evo samo par primjera.

Žensko pitanje

Već mjesecima se „koplja lome“ oko takozvanih molitelja koji se svake prve subote u mjesecu pojavljuju na Trgu Bana Jelačića i mole za, kako oni sami proglašavaju, duhovno vodstvo muškaraca u obiteljima. Oni sami sebe nazivaju Vitezovima bezgrešnog srca Marijina. Često se uz njih vezuje i težnja da se žene proglase „drugotnim“, ili ljudskim bićima koje bi trebale bit podložne očevima, muževima, pa u kasnijem tijeku života i sinovima. Jer, valjda muškarci znaju kako te „drugotne“ treba duhovno voditi. Ne daj Bože da pri tome oblače veste ili kotule u visini koljena, a kamoli iznad koljena jer će se proglasit da nisu „čedne“ prilikom oblačenja.

Pitam se gdje su rođeni ti klečavci, tko ih je odgajao, je li im otac redovito mlatio ili drugačije kažnjavaju majku kad bi ova obukla kotulu do koljena ili poviše toga? Tko su ti ljudi? Koji im je mentalni sklop? Da li su to i oni muškarci koji su narkomani ili alkoholičari ili kockari? Ako su spremni postavit tako sulude kriterije prema ili protiv vlastite žene što li su tek spremni prema njima nepoznatim ljudima? Bi li rado htjeli da se uvede „vjerska policija“ pa da oni budu pozornici? A koliku žrtvu su spremni podnijeti vidi se da u svrhu te njihove molitve ili nastojanja ne žele klečat na betonskim ili kamenim pločama nego redovito sa sobom nose kušine ili prilično debelu tablu stiropora na kojoj kleče. Da ih slučajno ne bi zaboljela koljena dok kleče za tako „plemenite“ ciljeve.

Ali, zato na njihovoj web stranici uredno u izborniku stoji opcija: „Doniraj“. Što će njima donacija? Osim komada stiropora i kralješa u ruci ne treba im ništa drugo. Ako im je nakana čista i poštena. Ali, ipak – ne bi bilo loše prikupit neke solde, zar ne?

U štampi se pojavljuje podatak da svoje skupove uopće ne prijavljuju i ne traže dopuštenje policije za svoja okupljanja. Ako je tome tako, zašto im se tolerira takvo kršenje Zakona? Jesu li oni „prvotni“ u odnosu na sve ostale građane ove zemlje?

Evo, ovih dana su se pojavili njima slični „molitelji“ koji se zalažu za istu stvar. Ukratko, i ovi se mole da žena bude „drugotna“, da se svede na čistačicu i kuharicu mužu i djeci. Radi se o turskoj islamskoj skupini Genç Saadet Europe koja je iz Turske došla u posjet Mostaru. Naravno, u delegaciji su bili samo muškarci, izvjesili su tursku zastavu na Starom mostu u Mostaru i propagirali iste ciljeve kao i naši „vitezovi“. Ne znam da li i ovi iz Turske kleče ili klanjaju, ali im je agenda potpuno ista.

Eto prave prilike da se hrvatski i turski molitelji zajedno susretnu i zajedno elaboriraju kako bi to žene trebalo disciplinirat tako da se drže sudopera. To bi bio pravi primjer ekumenizma i sigurno bi pridonio boljem razumijevanju katolika i muslimana kako žene svesti na čistačice i kuharice. Možda bi mogli dogovorit i usuglasit sankcije prema ženama koje se ne vladaju onako kako oni smatraju pravilnim.

Da se razumijemo, niti bi ih pustio da egzibionistički maltretiraju ostale građane i vrijeđaju žene niti bi (sam) potpisivao nikakvu peticiju da ih se zabrani. Mene je kao mirnog građanina jednostavno sram da se ovakvo nešto događa u mojoj domovini. A, što se tiče žena, sve žene u mojoj obitelji (i one pokojne i sadašnje) su osobe vrijedne svakog poštovanja i ljubavi. Nikad u životu nisam pomislio da sam nešto bolji od njih zbog toga što su mi priroda ili Stvoritelj dali da budem muškarac.

Profesionalni domoljubi

Sjećam se jako dobro sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je tad prilično neugodno izravno se deklarirati kao Hrvat. Da se nije dogodio Domovinski rat, da je ondašnja Jugoslavija potrajala, svi mi koji smo tad javno bili prkosni i ponosni Hrvati bili bi obilježeni za cijeli život. Neki bi možda bili zatvoreni a oni koji bi blaže prošli imali bi zapečaćene profesionalne sudbine za cijeli život. I, ne samo oni nego bi i njihova djeca bila „označena“. A, da je JNA pobijedila u Domovinskom ratu, dogodio bi se novi Bleiburg svim pripadnicima Hrvatske vojske, bez ikakve sumnje.

Sad, kad imamo svoju Domovinu, ne vidim čemu se baš sad brojni upinju dokazat se kao „veliki Hrvati“? Domovina je naša, nitko nas izravno ne ugrožava. Nemojte, molim Vas, proglašavat ugrozom što, svako malo, prdoklače pojedini političari u susjedstvu koji svoje domaće probleme i poraze ne mogu opravdat pa im dođe „zgodno“ optuživati druge nacije pa i našu.

Jedna je osnovna razlika između mladih generacija iz onoga vremena i dijela današnje generacije mladih. Mi smo se tad otvoreno i prkosno hrvatski deklarirali. Ovi „moderni veliki Hrvati“ se deklariraju kao Hrvati oblačeći crne majice i navlačeći maske na lice. Pa čemu se skrivate od pogleda kad ste u svojoj vlastitoj Domovini? Tko Vam brani da budete Hrvati? Osim, ako i sami niste svjesni da činite neko zlo ili nešto protivno zakonima. Stvarno, hrabri momci, „pravi“ Hrvati.

Pratite samo podatke koje će, vrlo vjerojatno, objavit Ministarstvo obrane nakon što upute prve pozive za služenje vojnog roka. Bit će zanimljivo vidjet koliki će se postotak ovih u crnim majicama i sa kapuljačama odazvat na služenje vojnog roka, a koliko će ih se pozvati na prigovor savjesti. Isto tako će bit zanimljivo pogledat koliko će puta Arenu u Zagrebu napunit prva „pevaljka“ koja tamo dođe nastupit.

A Vaši su se očevi dobrovoljno javljali, ne za redovno odsluženje vojnog roka nego, za višegodišnje ratovanje protiv brojčano i opremom nadmoćnog neprijatelja. Nisu se pozivali na prigovor savjesti i gubili su živote a ne par mjeseci kućnog komoditeta.

Unesene su podjele u naš narod. Ne podnosimo nikoga tko samo malo drugačije razmišlja. Odmah ti je najcrnji neprijatelj. Odmah je „ustaša“ ili „jugoslaven“. Ljudi moji, opametite se. Treba li nam to?

Tko je „pravi“ Hrvat?

Ne pretendiram da je moje mišljenje ispravno. Ono je proisteklo iz mojega kućnog i crkvenog odgoja davnih godina. Tako su me učili pa želim prenijeti moje shvaćanje DOMOLJUBA.

Nije presudno za odgoj djece da ih se zadovolji na način da im kupite mobitel i date džeparac. Razgovarajte sa njima i pokušajte im usaditi prave vrijednosti. Nemojte ih trovati propalim ideologijama, pri čemu mislim i na NDH i na Jugoslaviju. Pokušajte ih uputit da nije sramota nešto radit i zaradit. Neka ne spavaju do podne nego neka rade preko Student servisa. Nemojte ih učit da je rad sramota. Nemojte ih, naizgled, štitit od svega što se u životu događa. Nemojte pred njima govorit o nasilju niti ga pravdat. Izbjegavajte riječi: „ja bi ga prebio/ubio“. Kontrolirajte sa kime se druže, što konzumiraju, da li na njih pogubno utječu neke starije osobe. Govorite im o ljubavi prema ljudima i pokažite je primjerom. Tako nas uči i naša vjera. Recite im da se okane ogrtanja zastavama propalih ideologija i konačno da svaki pravi čovjek iza svojih riječi i djela treba stati i odgovarati, bez kapuljače. Objasnite im da svojoj državi treba platit porez, da treba nešto raditi i volonterski u korist drugih ljudi – neovisno misle li oni isto.

Konačno, recite im da se domoljublje ne dokazuje napadima na druge nego radom na korist sebi i cijelom društvu. Tako se postaje cijenjeni građanin ove naše Domovine i civiliziranog svijeta. Ako mu žele pripadati.

Nedavno sam pročitao sjajan intervju sa Robertom Međurečanom koji je upravo osvojio dvije značajne domaće književne nagrade, Gjalski i Kamov. Poslušajmo njegove riječi, a pored toga što je pisac on je i hrvatski branitelj. Kaže: „Kad mi danas netko krene pričati o domoljublju, prvo se hvatam za džepove i provjeravam gdje mi je novčanik. Domoljublje nije držanje desnice na srcu kad igra nogometna reprezentacija. Domoljublje se stječe u obitelji, u onim postulatima koje su nas učile naše bake: budi dobar čovjek, poštuj druge i drugačije, pošteno i hrabro čuvaj svoj dom, ne posegni za tuđim. U tome je sve rečeno. Nema iznimaka. I nitko nema bogom dano pravo da određuje mjeru domoljublja. Ni u obitelji se svi ne vole jednako. Ali ostaju jedan uz drugog, na pomoći su si u nevolji.“

Davno nisam čuo ili pročitao pametnije riječi. U nadi da će te riječi biti poticajne za brojne ljude, želim Vam sve najbolje u Novoj 2026. godini. Čujemo se po festama!

Dubrovačko njorgalo