test

POŠAST DUBROVAČKE KULTURE I DJEČJIH RADIONICA Lijepo je živjeti u snu 'lajkova', ali to nije djelatnost kulture

Autor: Vedran Salvia
Zamjenica župana dubrovačko-neretvanskog Žaklina Marević na konferenciji za novinare održanoj ususret Dubrovačkim ljetnim igrama rekla je kako je posebno veseli dječji program kojega ona smatra odličnim. 

U redu, Marević se u svojem političkom, mada je bolje reći dužnosničkom, djelovanju orijentirala u pravcu one sa senzibilitetom za djecu koji se očituje kroz izljeve nježnosti, no dovoditi kulturu uz kontekst djece kao forte jednog festivala govori o najviše o toj kulturi koju lokalni dužnosnici predstavljaju na konferencijama za novinare.

Ne radi se tu samo o Ljetnim igrama, inače postala je navika da mjera dječje radosti biva punom mjerom kvalitete, a to tako ozbiljnim kulturnim organizacijama ne može biti. Istina, život se mijenja, ono što je nekoć bilo nenormalno sad je normalno, no pod kaput zastarjelosti u razmišljanjima ipak ne bi trebalo ići i to da da se kultura za djecu može smatrati primarnom kulturnom djelatnošću kao što se to događa u Dubrovniku.

Imali smo tako nedavno projekt Kultura u điru, koja je okupila dubrovačku kulturnu "all star" scenu, dakle FA linđo, Dom Marina Držića, Prirodoslovni Muzej Dubrovnik, Umjetničku galeriju Dubrovnik, Dubrovački simfonijski orkestar, Kazalište Marina Držića i Kinematografe Dubrovnik.

Svi oni su se okupili kako bi se održala događanja u Sv. Jakovu, Gružu, Mokošici, na Gorici sv. Vlaha, u Uvali Lapad i u Malom Zatonu.  

No opet, najviše pozornosti je izazvao dječji program, radionice "Linđovo blago“ te "Umjetnički virus", koji su se tako prometnuli u osnovu programa. 

Čini se kako se ta zamjena teza stalno događa u dubrovačkoj kulturi. Ustanove tako imaju radionice koju pohađaju djeca, onda se dijele diplome, babe i mame se fotografiraju s djecom i ravnateljima i sve je tu uz privid uspješnosti, jer se te fotografije dijele po društvenim mrežama, označuju se mentori, i sve frca od ljepote i pljeska, iako je to to samo varanje samih sebe i bacanjem prašine javnosti u lice.

Lijepo je živjeti u snu gdje su svi kao kreativni, raduju se i vesele se, no to nije osnovna ideja ustanova u kulturi.

Čuveni austrijski književnik Thomas Bernhard kaže da ne treba dati nikakvu podršku umjetničkom radu, dodajući kako  "samo onaj koji je nezavisan može zaista dobro pisati", jer kako on navodi "svuda su samo ukočene rečenice, samo ukočene stranice, samo ukočene knjige, jer svi su ti ljudi zavisni od žena, obitelji troje djece, bivše žene, države, firme, osiguranja, šefa". 

Kaže on još recimo i da u kulturi treba otpuštati kako bi njezini akteri živnuli.

Sad, na stranu takve ideje, ali kad dubrovačka kultura već ne može sama opstati, ali niti propitati, dakle računati na intelektualnu provokaciju jer je produžetak vlasti,  i kao takva nije tu da propita nego je tu da slijedi, onda se zna koja je njezina primarna djelatnost.

To je  prikupljanje te prezentacija građe, što podrazumijeva ozbiljne projekte poput izložbi, predavanja, seminara, ali i stručnih i znanstvenih skupova.  Primarna djelatnost ustanove u kulturi jest i trajna zaštita građe, kao i njezina stručna i znanstvena obrada. 

No, dubrovačkoj kulturi draža je njezina sekundarna djelatnost, što je rad s djecom, koji je generalno u djelatnom smislu u rangu  s trgovinom na malo, brošurama i razglednicama.

Naravno, na ovakve tvrdnje moguć je i protuargument koji glasi da ovako djeca se rano upoznaju s umjetnosti, ali nije dovoljno djecu upoznati sa stvaralaštvom,  ključno je ono tko i što postavlja kriterij prema onome što je stvaralaštvo, a kad se život odvija u kulturnim ustanovama, koje kao refleks vlasti su tu da promiču srednje društvene vrijednosti, jasno je i do koje se granice tu autentika može postići.

Tako to jest i tako će to biti sve dok se na načine ovih radionica može promicati imidž uspješnosti, na kojima je pljesak prodorniji nego na stručnim simpozijima s kojima bi se kulturne ustanove trebale baviti.

Ali, simpoziji i ozbiljne izložbe odvijaju se u tišini, bez aplauza i bez fotografija, a kad je tako tu ne idu osmijesi, barem ne oni lažni i licemjerni,  a niti društvene mreže, zbog kojih najčešće se kulturni nerad kompenzira na način koji jedini sebe može objasniti.

No, malo tko i malo što ima toliko prostranu aerodromsku pistu kao Dubrovnik da odjednom primi toliki mlažnjak prepun zabluda koje su u stanju oživjeti i tako biti podignute na nivo standarda, kao nečega što tako eto treba biti.

Popularni Članci