Ništa predsjedniče! Baš ništa!

Autor: Vjera Šuman Autori fotografija: Printscreen
Više nego ikad dosad poželjela sam da je kolumna već napisana i poslana pa ne bih morala, jer stvarno je gadljivo, spominjati predsjednika RH. Ali ništa od toga. Zoki je napunio medijski prostor kloakom do te mjere da nitko pristojan ne može ostati ravnodušan.

Od prozivanja muslimana jer nas svađaju sa Srbima do teorija o tome što jest, a što nije genocidno, uz objašnjenje da Srebrenica nije genocid jer bi se onda zločini nad Židovima trebali drugačije zvati. Tako je Zoki! I zovu se drugačije. Zovu se Holokaust. Suludi tok svijesti s  kojim je postao ikona najcrnje desnice možda jest izbor njegovog kalkulantskog uma, uma koji prosipa bisere u nekoj opskurnoj trnjanskoj birtijetini. Čak bi mu i tamo pripiti pajdaši rekli da je malo pretjerao. Ali kad to izgovara predsjednik države javno, onda svi normalni i pristojni ljudi ne mogu drugo doli osjećati sram. 

I sramim se što takve užase izgovara predsjednik moje države. Teorija o 'predsjedniku s karakterom' i o tome da smo to birali, nema blage veze. I Al Capone je imao karakter, imao je i Hitler, kao i ubojice obitelji Zec. Karakterom se ponosi i Ratko Mladić, jednako kao i notorni Vučurević iz Trebinja. Sve sami ljudi s karakterom koji su smisao 'čovjeka s karakterom' odavno pretvorili u pogrdu, što nije bila izvorna nakana. Ipak, finale njegove odurne tirade bilo je kad je hladno objasnio da je država financijski obeštetila obitelj Zec, i što još treba? Doista, predsjedniče, što još treba? Država je obeštetila preostala dva člana obitelji Zec, koji su imali sreće jer kobne noći nisu bili u kući. U kući su bili otac, majka i dvanaestgodišnja kćer. Mlađi sin i mlađa kćer nisu bili tamo. U suprotnom, država bi bolje prošla jer ne bi imala kome platiti obeštećenje. Na cijelu tu Zokijevu sramotnu tiradu, kao i  pravi i potpun odgovor na predsjednikovo pitanje što bi još trebalo, dao je Boris Dežulović. I potrebno ga je citirati sada i svaki put kad nam se negdje ukaže Predsjednik. „Ništa, predsjedniče. Baš ništa. Što bi rekao jedan moj drug, ne morate vi ići u tri pizde materine, ja ću.“ 

Pozivanje na moral u politici rečenica je rastezljiva kao žvaka, oslobođena od smisla i sadržaja i samo zgodna prigodna fraza. To smo naučili. Sad smo naučili da isto shvaćanje morala  njeguje i ekipa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Slijed njihove evolucije najbolje se iščitava od prvog pisma HBK -e  u kojoj su mudrovali o smislu i besmislu cijepljenja nakon što su se sami cijepili. I taman sam pomislila da je to njihov vrh 'grijeha struktura', evo ih opet. U utorak ujutro, negdje iza deset ura izdali su novo priopćenje u kojem pozivaju ljude na cijepljenje i testiranje jer to nije nimalo upitno, ni po moralnim, ni po Božjim zakonima. Kako sad nije, čude se Mostovci? Ali, nastavljaju u priopćenju, HBK  se izričito protivi uvođenju obaveznih Covid potvrda jer to dovodi do podjela u društvu i razvija strah kod onih koji se nisu cijepili, strah za egzistenciju. Ajde dobro, odahnuli su u Mostu. Kad ne lezi vraže, u podne su se biskupi iz HBK sastali s Plenkijem po raznim pitanjima, među inima i o povratu crkvene imovine i sličnim 'važnim' temama. I nakon druženja u Banskim dvorima izdali su zajedničko priopćenje s Vladom RH o tome kako su Covid potvrde, jednako kao i cijepljenje, i testiranje, nužni jer samo tako možemo zaustaviti pošast pandemije. Zapanjenom Grmoji ispala je iz ruke  olovka i popis za potpisivanje o referendumu  i vjetar ga je raspršio na sve strane, što je jako zabavilo klince na okolnom trgu. Pomislili klinci kako to sv. Nikola igra neku igricu s njima. Igra, igra, ali nije u pitanju sv. Nikola. 

U vrijeme svog stalnog življenja u Gradu naučila sam kako dan koji je toliko radostan za klince, pa onda nekako i za sve nas, ođe ipak odraslima grebe po još nezaraslim ranama. I ma koliko se trudili biti radosni zbog svoje djece i unuka, sjeta i tuga samo uđe, skutri se i šuti. I tako čuči i ne mrda još danima u tom mjesecu, mjesecu u kojem su moćnom silom ubijali Grad. Žive ljudi iz Grada, raduju se dolasku Božića, okićenim ulicama i sve je lijepo i veselo. Jedino je ta neka duboka tuga i dalje stisnuta i čuči negdje u njima.  I baš tih najsretnijih dana u godini peče li peče. Čuvajte sebe i svoje, od svih virusa i od ludih i zlih ljudi. Uživajte u lijepim mislima, ako ništa onda u tome kako nam se ova i ovakva godina bliži kraju. Eto vas.

Popularni Članci