Današnja utjeha dostupnosti glazbe na dodir miša nije po sebi dobra niti loša. Jednostavno je odraz vremena u kojem živimo. Zaista nema ništa loše što u trenutku možemo svoje uho izložiti najnovijim glazbenim uratcima, u najvećoj mjeri ipak proizvodima na kojima je bar code najvrijedniji dio, bez da se uopće trudimo.

Glazba nam je ispred nosa, jedino što je ima previše pa je nekada i vičnom konzumentu teško razlikovati što je dobro, a što loše. Opet, o ukusima se ne raspravlja pa tako neću ni ja. Umjesto razglabanja o 'pravoj' glazbi i šundu osvrnut ću se (bar ću pokušat) na nešto drugo – na finu tehniku kopanja po, ili možda bolje - potrage za - vinilima.

Posljednjih godina gramofonske ploče ponovno zauzimaju davno izgubljenu poziciju, ipak samo kada su u pitanju audiofili i kolekcionari. CD-ovi gube na značaju, prodaja im konstatno opada i nalaze se u nezavidnoj poziciji u kojoj su vinili bili početkom 90-ih kada ih je pojela digitalna revolucija empetrica. Ipak, za razliku od ploča, za cd-ovima nitko neće pustiti suzu.

No, neću ni o tome. Ovdje ću se prisjetiti svojih, ali i vaših, prvih ploča.

Recimo da je prva ploča koju sam dobio – a radilo se o rođendanskom poklonu – bila kompilacija The Doorsa. Ja dječarac u osnovnoj školi, u vremenu kada su još postojali OUR-i, predmet 'Obrana i zaštita' i spomenari, a za vožnju je vrijedlo pravilo 'par-nepar', slušao sam što i svaki mali pionir – ono što je bilo na radiju i televiziji ili ono što bi stari donio s mora: Plavi orkestar, soundtrack iz Top Gun-a, Bon Jovi...

Stari je imao kazete Maria Lanze, Demisa Roussosa, Toma Jonesa i Boney M. I Miša Kovača, naravno. Upijao sam i to, osim Miša, kojeg pak nisam mogao izbjeći tijekom putovanja starom Citroenovom Dianom, kasnije Golfom. No, ti Doorsi su mi u to vrijeme otvorili uši, ili ako želite – vrata u muziku. Zvat ću je muzika, za razliku od glazbe – što je ono što se danas vrti.

Muzička izdanja prodavala su se i u prostranom prizemlju robne kuće Minčeta, gdje se moglo naći najviše toga. Nešto kasnije za istu namjenu poslužilo je i prizemlje RK Srđ. Obično bi za njih bila rezervirana jedna, teško dvije police. Naravno, najviše su išle pernice, šestari i gumice, osim kad bi izišao novi album Magazina ili Fosila.

Ne mogu točno uprijeti prstom u prvu ploču ili kazetu koju sam kupio. Jedna od prvih svakao bio je Greatest hits Fleetwood Maca, a do tog komada vinila došao sam na nevjerojatnom mjestu – u knjižari u Trebinju. Sjećam se da su imali jedan stalak sa najviše deset ploča i nešto kazeta. U to vrijeme, osamdesetih, glazbena izdanja ste mogli kupiti upravo u paprinicama ili knjižarama. Obično bi za njih bila rezervirana jedna, teško dvije police. Naravno, najviše su išle pernice, šestari i gumice, osim kad bi izišao novi album Magazina ili Fosila, pretpostavljam.

Na semaforima u Lapadu nalazila se jedna takva knjižara sa školskim potrepštinama. Tamo je sada, čini mi se, neko osiguravajuće društvo. Tu sam utržio svoje prve The Smiths – The Queen is Dead, neki live album Queena i tko zna što sve još ne.

Muzička izdanja prodavala su se i u prostranom prizemlju robne kuće Minčeta, gdje se moglo naći najviše toga. Nešto kasnije za istu namjenu poslužilo je i prizemlje RK Srđ. U povijesnoj jezgri također se nalazila pločarija, ona Jugotonova. Danas je tu suvenirnica.

Krajnje neozbiljnim smatralo se poziciniranje Kajagoogoo i Bon Jovija na istu kazetu, dok bi potpuno katastrofalnim izborom bilo smještanje muzike iz filma 'Dirty Dancing' na drugu stranu kazete čiju prvu čvrsto drži brutalni 'Iron Fist' Motorheada. Takav, glup potez, mogao bi lako dovesti i do društvenog izopćenja.

Neka izdanja kod nas su stizala iste godine kada su i objavljena u svijetu, druga sa zaostatkom i od 10 godina. Kao u slučaju 'Sandiniste' – trostrukog opusa grupe The Clash. Live album Bruce Springsteena 'Live/1975-1985' na tržištu se pojavio 1986. godine. Iz Jugotonovog izloga u Gradu mamio me cijelo ljeto, ali kako u to doba nisam bio ni blizu platežno sposoban i ovisio sam o skromnom mjesečnom džeparcu kupovina peterostrukog box seta činila se nedosanjanim snom. Tog Springsteena na koncu je kupio netko drugi, netko tko nije bio golobrad i nalazio se na tržištu rada.

No, ako ste htjeli slušati nešto drugo,  što Jugotom ili Suzy nisu objavili, morali ste posezati za alternativnim metodama koje su obično uključivale posrednika. Ili ste imali dunda u Njemačkoj, ili vam je stari bio pomorac, nekome je sestra studirala vanka.

U mom slučaju ploče su se kupovale jednom godišnje pri redovnom putu u Trst. Uz obavezne rebe, jaknu, cipele, pokoju majicu, gaćice i čarape, na popisu su uvijek bile 'starke' (možda mi nećete vjerovat, ali nije ih bilo za kupit kod nas) i ploče, hrpa ploča. Iako u Trstu nisam bio od 90-te još i danas bih našao put do uličice u kojoj se tada nalazila 'Discoteca 33' – prepuna svih mogućih ploča podijeljenih po žanrovima.

Nekoliko godina ranije u Italiji sam kupio i legendarni album Bruce Springsteena 'Born to Run'. S nikakvim znanjem o funkcioniranju glazbene industrije zgrabio sam Boss-ovo remek djelo iz 1975. čvrsto uvjeren da sam upravo postao vlasnikom mega popularnog 'Born in the U.S.A.' u istoj godini u kojoj su svi pjevušili 'Glory Days' ili 'Dancing in the Dark'. Ljepotu albuma gotovo filmske imaginacije i toliko zgusnute svirke 26-godišnjeg mladića iz New Jerseyja, u kojoj je svaka pjesma s 'A' strane točno zrcalila svoju suparnicu na strani 'B', zavolio sam trenutno. Naučio sam ga cijeniti puno godina kasnije kada sam mogao u potpunosti razumjeti sve reference – o praznoj cesti, koracima u noći, konstatnoj potrazi za srećom, obećanjem boljeg života, zaklinjanju na vječnu ljubav, Royu Orbisonu, Motownu i Philu Spectoru– i sve one druge teme koje se provlače kroz 39 minuta i 26 sekundi 'Born to Run', uključujući 'ooooh' vriskove u naslovnoj temi i nenadomjestivi gitarski lick u 'Thunder Road'.

Kazete se nisu 'izvodile' u šetnju, ali je zato tih godina zabilježeno nekoliko slučajeva šetnji ploča. Da, na sličan način na koji izvodimo kućne ljubimce. Neki bi bili toliko ponosni na svoje posljednje akvizicije da se od njih ne bi odvajali ni kada bi išli vanka. Jebiga, nisi mogao staviti status na fejs.

Moram pojasniti – u to vrijeme kada si kupio neku ploču ili kazetu, slušao si je mjesecima, pažljivo proučavajući svaku notu i otkrivajući novi, zapanjujući svijet, a sve dostupne informacije o izvođaču bile su samo one koje si (ne)imao na omotu. Albume kojih nisi bio vlasnik presnimio bi na kazetu od prijatelja.

Klasična 'devedesetka' obično bi bila dostatna za dva albuma. Velika pažnja posvećivala se i stilskom poklapaju materijala, pa tako ako je na jednoj strani bio Bowie, a na drugoj Stonesi, to je bilo prihvatljivo. Krajnje neozbiljnim smatralo se poziciniranje Kajagoogoo i Bon Jovija na istu kazetu, dok bi potpuno katastrofalnim izborom bilo smještanje muzike iz filma 'Dirty Dancing' na drugu stranu kazete čiju prvu čvrsto drži brutalni 'Iron Fist' Motorheada. Takav, glup potez, mogao bi lako dovesti i do društvenog izopćenja.

Nije se samo 'grebalo' za muziku kod prijatelja. Posezalo se i za starijima, frajerima koji su već bili u finalnim razredima srednje škole. Onda si znao čekati i po nekoliko dana, neumorno điravajući s jednog kraja Straduna na drugi ne bi li se možda pojavio Ćima ili Arči s obećanom kazetom albuma Ramonesa koje nisi imao. Ako nisi pošao u Grad mogao si ih propustiti, a ionako smo svaku večer 'kisili' na Apoteci.

Agonija čekanja ipak se nije mogla usporediti sa zadovoljstvom kada si tu kazetu stavio u kazetofon i buljio u popis pjesama ispisan na komadu papira uguranom u omot ili na samom omotu.  Kazete se nisu 'izvodile' u šetnju, ali je zato tih godina zabilježeno nekoliko slučajeva šetnji ploča. Da, na sličan način na koji izvodimo kućne ljubimce. Neki bi bili toliko ponosni na svoje posljednje akvizicije da se od njih ne bi odvajali ni kada bi išli vanka. Jebiga, nisi mogao staviti status na fejs.

Kasnije, kada je u Zagrebu otvoren 'Iz sve snage', dućan koji je prodavao originalna inozemna izdanja inače teško nabavljivih ploča one su se naručivale telefonom, i to često 'na blef'. Ako si htio neku pjesmu izvođača čija je diskografija bila nešto bogatija često si da bi došao do traženog albuma morao pogađati nimalo sofisticiranon tehnikom biranja– metodom 'ecipecipec'. Zaguglat nisi mogao jer guglanja nije bilo, a nisi mogao ni pitat zaposlenika dućana jer bi ispao neznalica. Nekad bi pogodio, a nekad i teško fulao, pa bi ti na adresu umjesto traženog albuma Neila Younga stigla neka njegova ploča koju je snimio samo da se izvuče iz ugovora diskografske kuće, no čekanje poštara uvijek je donosilo posebno uzbuđenje. Zvuk paranja kartona i miris novih ploča još su vrlo živi. 

Stoički sam pred razrednikom prihvatio 'neopravdani sat' jer mu nisam mogao reći da sam doma slušao Nirvanu, a lagati nikad nisam znao. 

Nije se samo kupovalo, mijenjalo i presnimavalo. Muzika se 'hvatala' i s radija. Ante Batinović, novinar HRT-a, na prijelazu osamdesetih u devedesete na Drugom je vodio emisiju 'Rock Express'. Emitirala se subotom popodne i bila je izvor najsvježijih glazbenih izdanja s obje strane Atlantika. Znam da sam jednom po zvizdanu otišao s kupanja na Libertasu kako ne bi propustio ono što je Ante spremio za taj tjedan. Dočekao me Caveov 'The Good Son'. Tu je 'fasovao' i legendarni 'Doolitle' Pixiesa te cijelo more novih britanskih bendova, freškog hip-hopa i neka klasična rock izdanja. Često se događalo da redoslijed pjesama presječu i vijesti koje su se emitirale između dva dijela emisije.

Kad je 1989. objavljen album 'Bleach' nepoznatog rock trija iz Seatllea zakasnio sam na predsat  jer nisam mogao odvojiti uši od zvuka koji je u potpunosti komunicirao s klincem usred puberteta. Bilo je to neko sasvim novo, neproživljeno iskustvo. Žestina punka prošarana rifovima Black Sabbatha. Kurt Cobain nije pjevao, vrištao je jednostavne nihilističke stihove kao da mu život o tome ovisi. Stoički sam pred razrednikom prihvatio 'neopravdani sat' jer mu nisam mogao reći da sam doma slušao Nirvanu, a lagati nikad nisam znao. Odabrao i pustio Ante Batinović, uz Gorana Tribusona moj dječački idol. Nisam tada još izlazio, ali Pađo priča kako je Ante u Zelenu naranču prvi donio Pixiese. 

Dvije godine poslije, točno pred početak rata koji nas je na nekoliko godina zacimentirao u pokušaju odrastanja, odjeknuo je singl koji je definirao zvuk devedesetih. 'Smells Like Teen Spirit' prvi je snimio Stijepo, ako se ne varam, s radija Sarajevo pa smo se nekoliko dana skupljali  kod njega doma i slušali pjesmu, iznova i iznova. Nešto kasnije u razred je stigla ploča ('Nevermind'). Netko ju je Goranu poslao iz Njemačke (opet, moguće je da zbog vremenskog odmaka pogriješio u nekom detalju), no vrlo brzo je objavljena i kod nas.

Negdje s početkom rata stigli su i prvi CD-i, a s privatizacijom i prve 'empetrice'. Danas se glazba sluša na You Tube-u. Ploče su ostale na polici. Skupljaju prašinu i čuvaju sjećanja. Od sjećanja se ne živi, ali ni ne umire.