test

Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po Jadranu

Autor: Maro Marušić
Naš novinar Maro Marušić ljeti radi kao skiper. Napisao je dogodovštine jednog svog dana na pučini Jadrana

„Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po terenu“

Roko Karanušić nakon meča s Rafaelom Nadalom

 

-We'll go to Vis? – primio sam poruku na Whats App od gosta iz Francuske (za potrebe teksta zvat ćemo ga Jean Pierre) kojeg vozim sljedeći tjedan na katamaranu Lagoon 42 po akvatoriju Srednje Dalmacije.

-Off course. Vis is one of the best Croatian island  - odgovorio sam mu iskreno.

Subota je najstresniji dan u životu skipera. Taj dan krećeš s novim gostima iz marine i nikad ništa ne ide po planu. Ne znaš hoće li brod biti spreman na vrijeme i hoćeš li uspjeti isploviti prije mraka. Možda će gosti zapeti u prometnoj gužvi i kasniti s dolaskom? Svi su u žurbi, rješavaju se posljednje stvarčice prije odlaska, nervoza je veća nego u đankoza, nikome se ne smiješ obratit, jer odmah šalje u pičku materinu…

Taj trenutak kada prvi put skiper ugleda svoje goste i kada gosti ugledaju čovjeka s kojima će sljedećih sedam dana 24 sata dijeliti ručak, večere, WC, valove, uvale, maestral, jugo, buru, nadrkane mornare po marinama i benzinskim pumpama… podsjeća na onu legendarnu scenu iz Dobar, loš, zao – jedan drugog gledaju u oči i ne trepću dok zrakom leti pitanje s kim imaju posla i hoće li sve proći u međusobnoj toleranciji, dijalogu i razumijevanju ili će se već nakon nekoliko dana potezati revolveri?

Nespavanje

Ukratko, posao skipera varira između dviju krajnosti – ako su gosti (donekle) razumljivi, to je najbolji posao na svijetu, a ako su komplikatori, to je najgore zanimanje koje se uopće može zamisliti. Jebiga, ne možeš pobjeći od njih, s njima si doslovno po čitave dane a oni te sateru nerazumijevanjem i kaosom kao posljedicom svega. Jean Pierre mi prilikom upoznavanja pruža ruku i smješka se dok mu objašnjavam da sam već unaprijed rezervirao prva tri noćenja.

-Večeras smo na Šolti, a sutra rano ujutro kreće jugo. Trajat će dva dana i raspuhat će se do 25 čvorova tako da ćemo se metiljati po sjevernoj strani Hvara koja je koliko-toliko zaštićena. Drugu noć spavamo u Jelsi, treću u Stari gradu, a onda ćemo vidjeti što kaže prognoza, pa odlučiti za dalje – govorim mu i čini se da se slaže, da mu ovaj moj plan ima logike.

Prvu večer na Šolti vezani smo ispred restorana i odlazimo na večeru. Vibra je dobra, sretan sam što bi tjedan mogao proći bez prevelikog stresa. No već sutra kolo sreće s(v)e preokreće. Moji gosti su se htjeli kupati cijeli dan, pa u Jelsu stižemo u suton. Naravno, zadnji smo od svih brodova, svi su već na svojim pozicijama, a mi dobivamo najdebilnije moguće mjesto – bokom stajemo na zapadni dio rive koji nema struje i vode i plus moramo isploviti rano ujutro, jer smo zagradili barkarijole. No sve je to manji problem od onoga što nam predstoji preko noći – zbog korona mjera ništa ne radi iza ponoći pa mladi piju po klupicama i slušaju muziku preko zvučnika. Jedna takva balica okupila se odmah do našeg katamarana i derečila sve do zore, pa Jean Pierre, žena mu i četvero djece skupa sa mnom oka nismo usnuli.

Vala bez brodova

Najgore od svega što nam se ista situacija događa sutradan u Stari gradu. Ovoga puta party je na brodu odmah do našeg, a ja budala na prošloj skiperaži zaboravio slušalice i sad ne mogu upaliti mp3 da se malo naspavam. Ujutro smo svi isprebijani. Nisam došao ni do pola tjedna, a već sam nabacio ratničke boje ispod očiju. Ne samo da mi je umor stvara kronično nespavanje nego i dnevne aktivnosti. Svaki dan smo na moru sve do mraka, Jean Pierre hoće da cijeli dan provedemo na kupanju pri tom mijenjajući barem dvije-tri lokacije i plus da jedrimo kada već jugo mete. Kada na karti gledaš uvale na sjevernoj strani Hvara rekao bi čovjek da su sjajno zaštićene od šiloka, ali u praksi svaka svoju politiku vodi. Drugim riječima, dobar dio vala, pogotovo onih većih poput Žukove, usisava jugo i to pod raznoraznim kutovima. Naći dobro, osamljeno mjesto s bonacom je gotovo nemoguće, jer su stotine brodova s istim planom u potrazi. Hrvatska je, vjerovali ili ne, najrazvijenija zemlja svijeta po pitanju nautičkog turizma – čak 40 posto svjetske čarter flote otpada na Lijepu našu.

Čak i kada uspiješ ugrabiti fenomenalno mjesto u vali poput plaže Adam – koja je sjajno zaštićena od juga s žešćom tirkizom – Jean Peirre ne može dugo stajati na jednom mjestu. Hoće da idemo dalje pri tom mi objašnjavajući kako ima svoju firmu i da nikad ne staje. To su oni ljudi koji su potpuno izgubljeni na godišnjem odmoru. Ne mogu usporiti, uživati u momentu, uzeti knjigu, stalno im treba neki muving, čak i kada se nalaze na idiličnom mjestu poput ove uvale u kojom smo trenutno i gdje mu djeca uživaju.

Onda promijenimo mjesto, ali nova vala nije toliko tirkizna, pa je Jean Pierre opet nesretan. Gleda me i očima moli da nađemo raj gdje smo sami, gdje gole sirene pjevaju i plešu dok spravljaju šanpjera na žaru, a ja, baš poput Leonarda di Caprija u filmu The Beach, pokušavam (pro)naći utopiju za koju znam da ne postoji. Mrtav. Tako se osjećam. U glavi mi se baš kao Ivaniševiću u onom legendarnom Wimbledonu svađaju dva Mara. Jedan govori: „Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po Jadranu“, a drugi ga brani: „Maro, on je ovo putovanje platio nekoliko tisuća eura, moraš mu udovoljiti“.

Skok u Vis

Kretensko jugo napokon je stalo. Nikad u životu ljeti nisam vidio ovoliko šiločine kao ove sezone. Veselim se današnjem skoku u Vis, kao da sam Blanka Vlašić. Naime, u Visu i Komiži nije moguće rezervirati mjesto ni na obali, ni na bovama, pa moraš doći najkasnije do 14 sati da bi nešto ćopio, što hoće reći da se popodne mogu malo odmoriti (čak nema ni pranja broda, jer su slabi s vodom). Jean Pierre je barem 10 puta spomenuo da će mu taj daleki otok biti highlight putovanja.

Rano ujutro isplovljavamo prema Visu kako bismo imali vremena za stati na kupanje prije nego li se vežemo. Nije još ni 9 sati, a maestral, kurvin sin, već se probudio. Pjevam na glas onu debilnu klapsku pjesmu: „U sjenci samotnog ferala, čuje se pjesma jednog maestrala“. U misli mi dolazi moja profesorica zemljopisa Šimunada (ili je to bila Veraja) koja nas je učila da je maestral klasični Crnogorac. Ustaje tek u podne, a na spavanje ide kao kokoš – već u sumrak. Jean Pierre hoće da otvorimo jedra. Onaj drugi Maro iz glave mu udovoljava, iako je tek desetak čvorova, pa nećemo biti brzi. Oko podne stižemo na Vis u uvalu Rogačić poznatu po tunelu za podmornice iz doba Tita. Tamo je već milijun brodova. Maestral ih okreće na sidru, nema previše izbora za uhvatiti dobro mjesto. Jean Pierre opet nije sretan, jer je izostala tirkiza.

-Ionako ćemo kratko ostati, moramo uhvatiti mjesto u Visu – govorim mu.

-Nećemo ići tamo, ne da mi se provesti još jednu noć u buci – kaže mi povišenim tonom.

Koji mu je sad, jebo ga ja? Čitavo vrijeme me pila s Visom i sad kad smo stigli, on neće. Mora mi prije reći želje, a ne u posljednji trenutak. Ja mu objašnjavam da nema šanse da pored ovoliko brodova nađemo neku bovu ili restoran koji već nisu rezervirani. On mi govori neka se potrudim. Brže-bolje hvatam se mobitela i krenem sa zvanjem.

-Alo, je li to restoran Diamond Beach u Rukavcu?

-Jest.

-Može li rezervacija?

-Mislite za danas?

-Da!

-Hahahhahahhahahhaha, koja dobra fora – smije mi se glas iz slušalice – Vi ste baš neki šaljivdžija.

-Ma znam da je sve živo svuda rezervirano i da gori cijeli Vis, ali eto moram probati.

Budikovski trokut

Budikovac. Zazvat ću još samo taj mali, ukleti otočić, jer znam da ga mnogi skiperi (opravdano) izbjegavaju pogotovo kada puše.

-Da, da, imamo jednu slobodnu bovu danas, možete doći – govori mi ženski glas.

Trebao bih biti sretan što smo našli mjesto, ali nisam. Budikovski trokut, lokacija koja stvara jezu. Riječ je o malenom otočiću s južne strane Visa s ful plitkom lagunom koja vrvi brodovima i izletničkim gliserima. Tamo nema ni vremena, ni prostora za grešku kada puše kao danas. Ako nešto zajebeš, garant lupaš s brodom. Za razliku od mene, Jean Pierre je oduševljen mjestom. Pogledao je slike na internetu i ponosan je što je preuzeo kontrolu nad lokacijama gdje ćemo noćiti. Već je zaboravio da me je danima peglao kada ćemo u Vis. Sada uopće nećemo, osim što ćemo na trenutak stati kupiti namirnice.

Stižemo u višku luku i bacam sidro na 25 metara dubine kako bismo s gumenjakom otišli na kraj kupiti kruh i vodu. Maestral je već prebacio 15 čvorova. Mrzim bacati sidro na tu dubinu kada puše. To su neke moje unutarnje paranoje, valjda dole na tim dubinama živi kraken koji jede sidra, što li već. Jeben će ovo biti dan, govori mi intuicija, umoran sam kao nacistički vojnik 45. Nakon što smo opskrbljeni, Jean Pierre mi govori da ćemo sad jedriti, stati na još jednu lokaciju na kupanje, a onda pravac Budikovac.

-E, bogami nećemo – skoro se zaderem – Idemo direkt na Budikovac.

Nešto mi govori da će se ondje dogoditi sranje, bolje je da odmah krenemo, nego da se pizdarija dogodi kada dođemo u sumrak. Francuz vidi ozbiljnost u mom glasu, pa prvi put popusti. Stižemo pred Budikovac između 15 i 16 sati kada je maestral na vrhuncu. Ima 20 čvorova, a pokoji reful se penje sve do 25. Oblijeva me hladan znoj. Laguna vrvi plovilima i kupačima kao dom zdravlja ponedjeljkom umirovljenicima. Jebote život, uopće ne vidim nijednu slobodnu bovu. Odlučim baciti sidro na samom ulazu u lagunu i govorim Jean Pierru da ćemo pričekati da se situacija barem malo rasčisti, da odu ovi kretenski gliseri koji dovode jednodnevne izletnike. Njemu se mjesto, naravno, opet ne sviđa.

-Zašto da stojimo ovdje gdje je duboko kada imamo rezerviranu bovu u tirkizi? – govori mi.

Deveti krug pakla

Zato jer uopće ne vidim jebenu bovu. Zovem opet restoran da ih pitam gdje je. Kažu mi da je slobodna bova na samom kraju lagune, odmah do pontona. Drugim riječima na najgorem mogućem mjestu, u samom srcu pakla odmah do barke Adolfa Hitlera.

-Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po Jadranu – ošine me misao – mogli smo već biti vezani u Visu, a ja na kafi u Rivi, ali već u sljedećem trenutku potpuno me boli kurac za sve. Ući ću u pakao Budikovca, direkt tamo u deveti krug gdje je Dante smjestio debilne skipere poput mene, pa ako se uspijemo privezat, dan je gotov, a ako stučemo brod, ne samo da je gotov dan, nego i cijeli tjedan, možda i karijera. Nitko nikad više neće dati brod budali poput mene da ulazi s katamaranom u kadu na 20 čvorova maestrala.

Duboko udahnem i krenem motorima naprijed. Jedva prolazimo prvi red brodova, koji bauljaju na sidru lijevo-desno kao da su mrtvi pijani. Užasno je malo mjesta. Ne znam uopće kuda (da) idem, jer ne vidim fuckin' bovu, a već smo ušli poprilično unutra. Pogled mi leti prema instrumentima – u sjenci samotnog ferala mete 18 čvorova maestrala, a dubinomjer pokazuje 2.0. Potom krene padati, 1.8, 1.6, 1.4… svaki trenutak očekujem bum. Koji kurac gledam ove instrumente, samo me plaše. Vidim neki prazan prostor i uputim se prema njemu, kretensku bovu ni dalje ne mogu ubrat, možda uopće ne postoji, možda je sve ovo samo noćna mora. Štipam se da se probudim - ja sam u javi vezan na rivu u Visu i sjedim u kafiću – ali mo'š si mislit, loši san i dalje traje. Pucaju me halucinacije, vidim dole u moru groblje olupina, skrhani đelkoti plutaju na sve strane, a skiperi koji su se u prošlosti nasukali, dozivaju me da i ja ponovim njihovu grešku.

Sutra će u svim novinama i na svim portalima vrištati naslov – Budala nasukao Lagoona u laguni – trebao sam možda snimati live-video kretenskog skipera kako nasukava brod na Budikovcu i poslati ga Klečku, on bi barem bio sretan što je ugrabio klikove. Mozak vrti okretaje brže od Rimčeve Nevere, ponovno se iz mašte vraćam u stvarnost, neki kretenoidi u moru žvale se ispred mene i uopće ne vide da sam se tuda uputio. Što ću sad, jadan ti sam, čim zaustavim brod, vjetar će me baciti u pizdu materinu. Udaram šiju, katamaran staje, vjetar me gura na drugi brod i u plićak na seke koje mi se kese iz mora, brzim trzajem guram jedan motor naprijed, drugi nazad, brod se propinje kao bik na rodeu, okreće u mjestu tik pred provom nervoznog Talijana i ja bježim iz ovog grotla Budikovca u pičku lijepe materine.

-Nećemo ovdje noćiti – govorim Jean Pierru.

Dobra i loša vijest

On vidi da je vrag odnio šalu, pa šuti. Čak mu je i malo krivo što me svojom nesposobnošću mirovanja doveo u ovu situaciju. Mozak mi, u međuvremenu, javlja jednu dobru i jednu lošu vijest. Dobra je da nismo nasukali brod, a loša je da nemamo mjesto za noćiti. Brže-bolje još jednom provjeravam aplikacije za vjetar koje me smiruju kao majka dijete. Vjetar će pasti tijekom noći. To otvara brojne mogućnosti za provesti noć na sidru, jer mi se ovako umornom ne da tražiti idealno mjesto. Gledam na karti koja bi pozicija bila dobra za maestral i čini se da uvala Srebrna nije loše mjesto. Ako hitnem masu lanca i vežem krmu na kraj u smjeru vjetra, bit će to dobro.

Stižemo u valu, a tamo nijedan brod. Moji gosti su oduševljeni tom činjenicom, napokon imaju sjajno mjesto samo za sebe, ali meni se diže kosa na glavi. To što nema nijednog broda može značiti samo jedno – vala je od kurca za maestral. Ali ja sam toliko umoran da nemam snage za dalje, za pronaći neko bolje mjesto. Možda će vjetar tući do kraja dana, ali Vakula, sve žive aplikacije i moje profesorice zemljopisa su rekli da će maestral s pijevcima na spavanac, što hoće reć' da bi noć mogla proteći mirno. Objašnjavam Jean Pierru da će morati otplivati do obale i vezati nam krmu. Kaže da sve razumije. Prvi put sidro ne drži. Drugi put opet u ništa. Jebote, tko zna kakvo je dno, bit će dole živi onaj kraken koji jede sidra. Treći put je uhvatilo, iskrcavam cijeli lanac i primičem se obali. Vjetar mi tuče u krmu i ja motorima držim poziciju. Govorim Jean Pierru da ode na obalu i veže nam cimu na pogodnu stijenu na kojoj sam unaprijed napravio pašnjak.

-Gdje su mi cipele? – pita me dok ja pokušavam ostati u mjestu. Jebeni maestral divlja u ovoj vali i svako malo mijenja smjer, eto odgovora zašto nema nijednog jedinog broda osim nas idiota.

Kakve jebene cipele? Pa ne ideš na svadbu, nego u more?

-Ne mogu bez cipela po stijenama – objašnjava mi i sve to traje i traje dok ih ne pronađe. Potom skače u more, a ja gledam hoće li mu propela otkinut nogu. Nekako je uspio doplivati do obale, ali nikako da izađe i veže nas.

Sea urchins

-Jean Pierre, šta ne izlaziš? – derem se.

-Seaaaa urchinssssss – viče s obale.

-Jebote sea urchins, izađi i veži nas.

Još nije izašao. Cijela operacija traje duže od sučeve nadoknade kada Juventusu rezultat nije povoljan. Nakon što se javio majci ježu, tati ježu, baki, deki, tetkama, nećacima, ujnama, rođacima, zaovama, jetrvama… evo ga polako se penje na stijene.

-Nisi se javio onim tamo ježevima – govorim mu iz zajebancije.

-Što?

-Ništa, ništa, samo nas veži.

Dok je našao pogodnu stijenu za prebacit cimu, proteklo je još pijeska u satu, Juventus je stigao preokrenuti rezultat. Napokon smo vezani. Ubacujem motore u ler i molim Boga da je našao dobru stijenu i da će cima držati. Čini se da je dobro. Vezujemo konop i na drugu stranu krme, gledam u instrumente - 23 čvora maestrala nam tuku u krmu.

-Ima li na čitavom Jadranu ijedan debilan skiper poput mene koji se usidrio u sjenci samotnog ferala gdje mete 23 čvora maestrala? Jebote, manje puše na otvorenom moru Islanda. Trebali bi mi dati nagradu za skiperskog glupaka godine – dere me struja svijesti.

Mrtva bonaca

Odlazim vidjeti je li drže cime na obali. Čini se da je ok. Đav'o mi nije dao mira, pa sam i ronio da skontam kakvo je dno. Masu trave i stjenčuga. Pičku materinu, ali ipak mi se čini da je sidro pronašlo nešto mulja da se ukopa. Kako god, to je to, tu ćemo provesti noć. Ako sidro popusti, sutra smo umjesto u Vinogradišću, vjerojatno u Bariju ili, ne daj bože, trogirskom škveru.

Noć je pala, a maestral, sin majke kurve i oca mafijaša, i dalje divlja. Jebem li ti sve klape i njihova upucavanja vjetrovima, jebem li ti diplome mojih profesorica zemljopisa, jebem li ti Vakulu i Windy aplikaciju, bit će ovo još jedna besana noć. Prošla je ponoć, čini se da se vjetar pomalo ipak smiruje. Umor me preplavljuje i padam u san iz kojeg se svako malo prenem da vidim je li nam kraken pojeo sidro.

Ujutro je mrtva bonaca, brod ni cenat nije maknuo s pozicije. Ispod očiju mi je još jedan sloj ratničkih boja. Jean Pierre se diže i kuha kafu.

-Danas ćemo… - nešto mi govori, ali ja ga ne čujem.

-Nemam ja snage za ovo njegovo izdrkavanje po Jadranu – govori onaj prvi Maro, a onda se isti tren javlja onaj drugi da mu proturječi – On je ovo putovanje platio nekoliko tisuća eura, moraš mu udovoljiti!

Popularni Članci